Rad sa djecom je najblagorodnija struka, ne samo u stomatologiji

- Advertisement -

Dobre navike kad je u pitanju oralna higijena stvaraju se od malih nogu. Prve posjete stomatologu, odnos roditelja prema oralnom zdravlju, prisutnost rane motivacije za pranje zuba, često određuju kakav će naš pristup biti i u odraslom dobu. Kvalitetan odnos prema zdravlju usta i zuba od djetinjstva u kasnijim godinama će spriječiti pojavu većih problema i značajno umanjiti broj posjeta stomatologu i potrebu za intervencijama. Zato dječja i preventivna stomatologija igraju veliku ulogu u našim životima.

Prof. dr Aleksandar Dimkov, sa Fakulteta dentalne medicine u Skoplju, za portal Stomatologija.me pričao je o tome kako je raditi sa djecom, koliko je važna nacionalna strategija za preventivu stomatoloških problema, koje vještine ima dobar pedodont, na koji način se radi sa djecom sa specijalnim potrebama, a dotakao se i predstojećeg II Makedonskog pedodontskog kongresa u čijoj organizaciji učestvuje.

Predstoji II Makedonski pedodontski kongres od 30. maja do 1. juna u Skoplju, šta posjetioci mogu očekivati i koliko su važna ovakva okupljanja?

Najprije bih htio da se zahvalim na ukazanoj mogućnosti da dam intervju za najčitaniji stomatološki portal na ovim prostorima. Zaista mi je drago što će kolege sa svih meridijana, gdje se vaš portal čita, biti upoznate sa predstojećim pedodontskim kongresom. Kada smo kao Udruženje specijalista dječje i preventivne stomatologije Makedonije riješili da organizujemo Drugi pedodontski kongres, želja nam je bila da on ne bude samo makedonski, već da, ako mogu tako da kažem, bude svjetski pedodontski kongres na kojem će prisustvovati neka od najznačajnijih imena svjetske pedodoncije. Na svu sreću veći dio predavača je prihvatio moj poziv, tako da će cijenjena publika imati tu čast i sreću da na ovim prostorima možda prvi put uživo sluša Featherstonea, Duggala, Twetmana i još dosta pedodonata koji su ostavili dubok trag u svjetskoj pedodonciji. Ali ne samo to, Makedonci su tradicionalno gostoprimljiv narod. Gosti će se u Skoplju osjećati više nego kao kod svoje kuće. Oni mlađi, koji još nisu imali priliku da dođu u Makedoniju, mogu to uraditi sada i da to bude za njih jedno novo veliko iskustvo. Oni malo stariji, da opet dođu i da se podsjete mladosti. Ovom prilikom želim im toplu dobrodošlicu i pozivam sve da se družimo, da učimo i da sklapamo nova poznanstva uživajući u majskom suncu i mirisu skopskih lipa.

Zašto ste vi odlučili da se opredijelite za pedodonciju kao polje djelovanja i zanimanja?

Otkriću vam jednu tajnu. Kada sam prije tridesetak godina počeo da radim u Stomatološkom kliničkom centru u Skoplju, dan prije nego što je prvi put trebalo da pođem na posao, molio sam Boga da me ne raspredijele na Dječju. Bog me nije poslušao i ja sam sada njemu veoma, veoma zahvalan. Kad sam počeo da radim sa djecom, sve barijere oko toga kako ću, šta ću, mogu li ja to, pa djeca plaču, ujedaju, neće da surađuju… pale u vodu. Počeo sam specijalizaciju za dječju i preventivnu stomatologiju, upisao magistarske studije, a nakon toga i doktorat. Sada, da mi neko da ma ne znam šta, ne bih mijenjao pedodonciju za ništa na svijetu. Rad sa djecom je najblagorodnija struka, ne samo u stomatologiji.

Koje su najvažnije vještine potrebne za rad sa djecom u stomatologiji?

Sjećate li se jedne emisiji koja je išla na TV-u kad smo bili djeca? Velika većina čitalaca najvjerovatnije se ne sjeća ili ne zna uopšte o čemu pričam. Ta emisija se zvala „Kocka, kocka, kockica“ i ona nam je bila jutarnja lektira. Vještine koje je imao voditelj te emisije, Branko Kockica su baš te koje bi trebalo da imate i kao pedodont. Prije svega sa djecom bi trebalo da budete drug. Da ih tretirate kao ravne sebi, ali ipak da se postavite autoritativno. To ne podrazumijeva, svakako, da se djeca osjećaju kao da će ih neko grditi, kažnjavati, vikati na njh. Ali ne podrazumijeva ni da vam se mali pacijenti „penju na glavu“. Svakako, pristup mi je individualan, ali prije svega prijateljski. Još od prvog susreta procjenjujem karakter djeteta i sve mjere oko budućih tretmana preduzimam prema toj procjeni. A ima svakakve djece, onih koji „pjevajući“ dolaze i odmah sjednu, onih koji su sramežljivi, pa treba malo vremena da se „otvore“, do onih koje roditelji vuku kroz čekaonicu, pa obrišu svu prašinu sa poda. Čak i ta djeca, nakon nekoliko posjeta dolaze srećna, a odu još srećnija.

Kako motivišete dijete da održi dobru oralnu higijenu i šta raditi sa djecom koja nisu toliko spremna da poslušaju savjete?

Ako nađete pravi motiv, zavisno od karaktera djeteta, i to je lako. Uglavnom ove Z generacije brinu o sebi, a shodno tome i o oralnom zdravlju. Međutim, ima i takvih koji dolaze, a da nisu četkicu za zube vidjeli okom. To su uglavnom i pacijenti koji imaju bogatu oralnu patologiju. Imaju u ustima svašta. Svakako te pacijente morate malo i grditi, pa možda i reći da ih nećete više primati u ordinaciju ako ne počnu da peru redovno zube. Zavisno od uzrasta, govorim o tome šta sve može da uzrokuje ta njihova nehigijena i aljkavost. Ako su tinejdžeri recimo, nekad im kažem da niko na ovom svijetu ne bi volio da bude sa njima, djevojka ili momak. I uvijek kod takvih pacijenata tokom prve posjete uradim profesionalno čišćenje zuba, pa ih pošaljem pred ogledalo da se vide. Velika većina je oduševljena i nastavljaju sa dobrom oralnom higijenom.

Gdje roditelji najviše griješe u odnosu prema djeci kad je u pitanju njega zuba i usta?

Kada roditelji shvate i nauče da se oralna higijena obavlja od samog rađanja djeteta, a da se zubi počinju prati kad izađe prvi mliječni zubić, onda će sve biti lako. Roditelji, bar jedan dio njih, ni ne znaju da dok je dijete malo, oni su ti koji bi trebalo da djeci peru zube, redovno i pravilno, da su oni ti koje dijete gleda i imitira, da su oni ti koji stvaraju naviku održavanja oralne higijene. Kad se ta navika stekne, nema te sile koja će natjerati dijete da legne, a da ne opere zube.

Šta je ključ uspješne nacionalne strategije kad je u pitanju dječja i preventivna stomatologija i kako Makedonija stoji na tom polju?

Nacionalna strategija koju ima Makedonija već više od deceniju i po daje sasvim solidne rezultate. Kod nas funkcionišu preventivni timovi koji su sastavljeni od dječjih stomatologa i koji rade redovne sistematske preglede zuba kod djece i zalivaju fisure i jamice. To je organizovano po regionima, ima ih više, u svakom regionu ima jedan koordinator i jedno glavno koordinatorsko tijelo kao dio Ministarstva zdravlja. Mogu se pohvaliti da je KEP vrijednost prije donošenja Nacionalne strategije u Makedoniji bila iznad 6, 6 i po, a sad je pala na nešto ispod 2, zavisno od regiona i sredine – da li je ruralna ili urbana.

U Crnoj Gori je najavljeno vraćanje stomatoloških ambulanti u škole, šta mislite o takvom potezu?

E to je prava stvar. Da se nadovežem na prethodno pitanje. Kad su kod nas donijeli Nacionalnu strategiju, pedodontima koji su radili u školskim ambulantama ili poliklinikama, oduzeli su kurativu. Da, dobro ste me razumjeli, kolege koje su do tada radile sa djecom počele su da rade samo sistematske preglede i da zalivaju zube. Školske su ambulante pozatvarali. Kod nas je skoro svaka druga škola imala svoju ordinaciju i djeca te škole su bila kompletno tretirana sa saniranim zubima. Sada kurativu kod djece rade opšti stomatolozi (oni koji se usuđuju da to rade) i mi u Kliničkom centru, odnosno na Fakultetu. To se mora promijeniti i vratiti školske ambulante što prije. Mislim da bi najbolje bilo da Nacionalna strategija uključi i kurativu, a ne samo preventivu. Ovdje se moram ograditi, jer ovo je moje lično mišljenje sa kojm se možda neki ne slažu. Ali da vi završite onoliku specijalizaciju, potrošite hrpu para, a da radite samo sistematske preglede i zalivate fisure, to je u najmanju ruku smiješno.

Kako pristupate djeci sa posebnim potrebama i da li se dovoljno pažnje poklanja njima, kako bi im se omogućila najbolja stomatološka njega?

Mi radimo sa djecom sa posebnim potrebama još od daleke 1998. godine kada je na našoj klinici otvoren poseban dio za opštu anesteziju. Ali tu moram reći da to ne znači da svako dijete sa posebnim potrebama stavljamo na program za opštu anesteziju. Sa velikim brojem djece koja spadaju u kategoriju djece sa posebnim potrebama radimo u ordinaciji, kao svako drugo dijete. To svakako zahtijeva različit pristup, malo veću vještinu rada, pomoć roditelja, stomatološke sestre, pa i drugih kolega. Naš je moto taj da svako dijete sa posebnim potrebama sa kojim se može raditi u ordinaciji ne bi trebalo da ide na opštu anesteziju. Inače, opštu radimo tri dana nedjeljno: utorak, srijeda i četvrtak sa po dva pacijenta. Svakog petka se pacijenti trijažiraju, oni koji su na programu sljedeće nedjelje. Provjeravaju se medicinska i anesteziološka anamneza, svi nalazi koji su prethodno urađeni, krvne slike, EKG, disajni putevi, ako je moguće – a najčešće nije – RTG. To radi anesteziolog, a svaki pedodont koji je na programu radi pregled, ako je moguće, svog pacijenta prema zakazanom programu. Tu moram napomenuti da pored stomatološkog tretmana djeteta, razgovaramo i sa roditeljima o načinu i tehnikama za poboljšanje oralne higijene, sve sa ciljem da se smanji broj sljedećih posjeta.