Profesor doktor Jovan Vojinović je rukovodilac Odjeljenja preventivne i dječije stomatologije na privatnom Stomatološkom fakultetu u Pančevu. Diplomirao je na stomatološkom fakultetu u Beogradu, kao prvi student u istoriji fakulteta sa prosjekom 10,00. Predavao i na Stomatološkim fakultetima u Novom Sadu i Banja Luci. Autor 15 knjiga, brojnih stučnih i naučnih radova. Pozivani predavač u Rusiji, Japanu, Kini, Poljskoj, Mađarskoj i brojnim drugim zemljama u svijetu i okruženju. Obavljao je funkciju Direktora Preventivnim stomatološkim programom Vojvodine, bio član Naučnog savjeta Preventivnog programa Srbije i član ekspertske grupe WHO za integrisane preventivne programe, kao i brojnih radnih tijela u vezi organizovane prevencije u stomatologiji. Suvlasnik je prve stomatološke ordinacije za djecu u Srbiji osnovane 1990 godine. Autor je portala i fb stranice „Dječija stomatologija“ namijenjene zdravstvenom prosvećivanju roditelj sa preko 33.000 pratilaca. Idealan sagovornik na temu karijesa kod predškolske I školske djece, koji je u ekspanziji na našim prostorima, odnosno bivše Jugoslavije.
Šta je po vašem mišljenju glavni razlog za to?
Prije svega se radi o porastu karijesa mliječnih zuba, stručno definisan kao „karijes ranog detinjstva“ (KRD u daljem tekstu) i to u najmlađim uzrastima. Do sada je bilo malo podataka, niti je taj problem mnogo interesovao stomatološku struku, zaokupljenu vrhunskom komercijalnom estetskom stomatologijom i implantatima, ali ni države (u okruženju). Izolovane studije širom regiona su ukazivale da je u uzrastu od 3-5 godina karijes prisutan u 45%-90% djece. Prošle godine je u Srbiji tim na čelu sa prof Dejanom Markovićem sproveo prvu sveobouhvatnu, možemo reći nacionalnu studiju, gdje je registrovano 66,4% trogodišnjaka sa KRD. To je značajno povećanje u odnosu na 2008 godinu, kada je isto tim sa Stomatološkog fakulteta u Beogradu registrovao 45% djece sa KRD. Pojedina istraživanja pokazuju da već 35% dvogodišnjaka ima znake karijesa.. Još porazniji je podatak da je jedva 5%-20% (zavisno od države) oboljelih zuba sanirano.
Karijes ranog djetinjstva kod dvogodišnjeg djeteta je posljedica noćnog dojenja i odsustva higijene zuba
KRD posljednjih godina globalno zaokupljuje stručnu javnost, organizuju se brojni skupovi, radne grupe, a SZO ističe da se radi o najvećem javno-zdravstvenom problemu savremene stomatologije. U razvijenim zemljama KRD je ograničen na ugrožene socijalne grupe i imigrante, dok je kod nas i u ostalim zemljama, mnogo šire rasprostranjen. Kada je riječ o karijesu kod školske djece, stanje je bolje nego prije nekoliko decenija, karijes je u blagoj stagnaciji, ali daleko iza rezultata ostvarenih u razvijenim zemljama, gdje je preko 50% dvanaestogodišnjaka bez i jednog oboljelog stalnog zuba, u odnosu na ispod 15% kod nas. Pri tome na zapadu u prosjeku je po djetetu oboljelo 1-2 zuba, na našim prostorima (izuzimajući Sloveniju) oko 4. Nažalost, poslije islaska iz osnovne škole oralno zdravlje se drastično pogoršava i kod odraslih to je već preko 17 prosječno obolelih zuba, sa ispod 10% bez karijesa i svega 8,5% osoba sa svim prisutnim zubima (rezultati za Srbiju).
Savremena ishrana uzročnik KRD-a
Kao i za svaki oblik karijesa, i kod KRD, osnovni uzročnik je savremena ishrana bogata sa tzv. slobodnim šećerima. Prema definiciji SZO radi se o monosaharidima i disaharidima koji se dodaju hrani od strane proizvođača, prilikom kuvanja ili samih konzumenata, kao i šećeri prirodno prisutni u medu, sirupima, voćnim sokovima i koncentratim. Već od najranijih uzrasta, slobodni šećeri dominirju u našim obrocima. Anketa srpskog portala „Bebac“ je pokazala da 50% roditelja svojim bebama daje slatkiše u prvoj godini života, a 80% u drugoj. Nisu samo slatkiši problematični, tu su i sokići, zaslađene kaše, čajevi, hrana za bebe sa šećerima, ljekoviti sirupi i još puno toga. SZO je proglasila slobodne šećere najvažnijim faktorom rizika za najznačajnija hronična oboljenja današnjice, poput gojaznosti, dijabetesa, kardio-vaskularnih bolesti, pa i malignih. Zbog toga je i stroga preporuka da se oni izbjegavaju do druge godine života, a da kasnije dnevno ne čine više od 10% ukupnog energetskog unosa. Za sprječavanje karijesa to bi trebalo da bude još i strožije-manje od 5%. Praktično za djecu do 6. godine bi iznosilo 19 g ili 5 kafenih kašičica šećera. Da se radi praktično o nemogućoj misiji govore i podatci da npr. 100 grama plazma keksa sadrži 19g , napolitanki 49g, čokolade 5g, bebi kašice 5g, smokija 1,8g itd. Sokići se ne preporučuju pre prve godine i nikako u flašici i tokom noći. Svaki noćni obrok je rizičan, pa i samo dojenje, pogotovu ako je praćeno sa lošom higijenom zuba, konzumacijom obroka sa šećerima i prisustvom defekata u gleđi(razvojne promene). Od količine slobodnih šećera, za razvoj karijesa je mnogo važnija učestalost i vrijeme njihovog unosa. Više od tri unosa je veoma rizično, i pogotovu ako je to između obroka i noću. Slobodne šećere na površini zuba metabolišu kariogene “acidogene bakterije” poput S. Mutansa, Veillonella, Prevotella, pa i gljivice iz roda Canidde albicans, i kao nus product oslobađaju se organske kiselina. Kisela sredina potiskuje ostale “korisne vrste” iz oralnog biofilma na površni zuba i dovodi do još većeg umnožavanja kariogenih.
Kiseline dovode do demineralizacije spoljašnjih slojeva gleđi. Ravnotežu slobodnim šećerima, koji tope zubnu gleđ, mogu da čine namirnice sa tzv. zaštitinim materijama, poput kalcijuma i drugih minerala, vitaminia i biljnih polifenola. One mogu direktno da podstiču procese remineralizacije ili djeluju na bakterije. To su mliječni proizvodi, voće i povrće, koštunjavi plodovi, kikiriki, kakao, pojedini čajevi. Zaštitne namirnice bi trebalo da se unose između obroka. Pošto je nemoguće da se u potpunosti prekine sa unosom slobodnih šećera, civilizacijjska kompenzacija je kontrola razvoja i sazrevanja biofilma (dentalni plak), što se postiže redovnim i pravilnim čišćenjem zuba. Dokazano je da samo mehaničko dejstvo četkice nije dovoljno da spreči zubni kvar. Neophodna su i aktivne matrije koja će pomagati vraćanje minerala u zubnu gleđi(remineralizacija). One se najlakše nanose putem zubnih pasti. Najznačajnija i naučno i klinički najviše provjerena aktivna materija je fluor (odnosno njegove soli fluoridi). Flioridi u zubnim pastama se smatraju najodgovornijim za značajan pad karijesa u razvijenim zemljama, koji se beleži od 80-tih godina prošloga veka. Kod beba i djece, zbog gutanja paste i mogućeg razvoja fluoroze, nisu korišćene optimalne koncentracije fluorida (preko 1000 ppm). Dokazano je da manje koncentracije nemaju preventivni efekat i da je to i jedan od ključnih razloga zašto je KRD u porastu, a nije kod stalnih zuba. Zbog toga su i promijenjeni protokoli, pa se danas djeci preporučuju paste sa većim sadržajem fluorida, ali koje se nanose u manjim količinama i to u zvisnosti od rizika. Nažalost, danas je izražena antifluor kampanja, potpomognuta snažnim internet teorijama zavjere, i prema nekim istraživanjima i do 30% trudnica i roditelja odbija da koristi fluor paste. Postavlja se pitanje postojanja mogućih alternativa. Jedino dokazana dva aktivna sastojka, koja bi mogu da imaju slični preventivni efekat su ksilitol i nanoapatiti, ali ako se nalaze u dovoljnim količinama. Ipak, najbolje dejstvo paste imaju ako su sva tri sastojka (fluoridi, ksilitol i nanoapatiti) prisutni, jer jedan drugog pomažu. Sve ostale priče o sodi bikarboni, drevnim ajurvedskim receptima, svemogućim biljkama i prirodnim čudesima nemaju bilo kakvu naučnu osnovu.
Kada treba početi sa pranjem zuba?
Sa pranjem zuba treba započeti odmah po njihovom nicanju, uz korišćenje aktivne zubne paste!!! Kariogene bakterije dospijevaju u bebina usta iz spoljašnje sredine u period nicanja zuba. Prenosioci su najbliži ukućani, a prije svega majka. Zbog toga je i KRD porodično oboljenje, jer je neophodno da usna duplja ukućana bude čista i sanirana. Na žalost oralno zdravlje kod odraslih u regionu je na veoma niskom nivou. Jedva 50-60% osoba izjavljuje da svakodnevno pere zube, manje od 10% trudnica je bez karijesa, a prosječno ima i po 15 oboljelih, plombiranih ili izvađenih zuba. Kritično prisustvo kariogenih bakterija je zabilježeno kod izuzetno velikog broja. Sa takvim stanjem se dočekuje beba i njeni zubići i vrši infekcija, potpomognuta sa obimnim i čestim dozama slobodnih šećera. Bržem razvoju KRD doprinose i mikrodefekti na zubnoj gleđi, nastali usljed poremećaja u njenom razvoju tokom trudnoće i u prvoj godini života. To su različite bolesti, pojedini lijekovi, prerani porođaji i mala težina bebe, nedostatak vitamina (prije svega D i A), aktivno i pasivno pušenje majke i oko bebe, stres majke, anemije i dr. Defekti ne moraju da budu klinički uočljivi. Takva gleđ je podložnija rastvaranju pod dejstvom kiselina.
Kao rezime, uzrok porasta dece sa KRD na našim prostorima su:
-Ishrana bogata čestim unosom slobodnih šećera, posebno noćni obroci.
-Odsustvo ili nepravilna higijena zuba kako kod bebe, tako i kod ukućana u njenom okruženju.
-Ne korišćenje aktivnih zubnih pasti
Da bi se u budućnosti tako nešto spriječilo, šta je potrebno da se uradi. Da li je to neki program na nivou država ili nešto drugo?
I karijes i parodontalne bolesti spadaju u hronična oboljenja u čijoj osnovi leže loše navike. Suština uspješne prevencije je izgradnja svijesti i lična odgovornosti kod pojedinca za sopstveno zdravlje. Zdravlje zuba se ne stvara u stomatološkim ordinacijama već isključivo u porodici. I pored neprekidne priče o prevenciji, zdravstveni sistem na našim protorima nije uspio da izgradi tu svijest. I dalje građani smatraju da su samo plombe zdravlje i da je odgovornost na stomatologu. Iskustva u svijetu su pokazala da se uspješna prevencija može sprovoditi i preko državne službe (npr skandinavski model), ali i preko privatne prakse (npr USA, Njemačka i Švajcarska). Samo su neophodni precizirani, realni programi, prioriteti i valjana kontrola. Cilj preventivnog programa je, ne da sanira oboljenja, već da promijeni svest, prvenstveno kod roditelja, o značaju zdravlja svojiih i zuba kod svoje djece, da zdrvlje prvenstveno zavisi od njih samih i navika koje će sprovoditi u porodici. Zemlje koje su postigle rezultate u smanjenju oboljenja zuba, najvažniju aktivnost posvećuju u periodu „prvih 1000 dana“, dakle trudnoća i prve dvije godine života. Upravo u tome periodu roditelji imaju i najveću motivaciju za stvaranjem novih navika. Suština svakog efikasnog programa je:
-Preventivni stomatološki pregled u trudnoći na koji bi trebalo da upućuje ginekolog. Pregled nije samo klinički skrining stanja zuba i eventualna njihova sanacija, već dijagnoza i uticanje na promjene nezdravih navika. Na njemu bi trebalo da se provjeri stanje oralne higijene, da se trudnica obuči kako da je sprovodi, koja sredstva da koristi, pogotovo za interdentalne prostore i da se posebna pažnja posveti obuci pravilne ishrane. Dio o ishrani od značaja za stomatologiju bi trebalo da postoji i u uputstvima koja daje ginekolog.
-Preventivni stomatološki pregled u prvoj godini života. Na pregled kod stomatologa upućuje pedijatar. On se ne sastoji samo od pregleda usne duplje i zuba, već je najvažnija stavka određivanje karijes rizika. Zatim su tu i detaljne instrukcije o nekariogenoj ishrani i pravilnoj oralnoj higijeni kompletne porodice, i to ne samo kao kratka priča, već preko direktne provjera i obuke roditelja. Na kraju se roditelji moraju naučiti da redovno posmatraju zube svoga djeteta i da primijete prve znake oboljenja, bijele i žute mrlje. Kod djece bez rizika, kontrole mogu da budu na 6 – 12 mjeseci. Karijes rizik nije nepromjenljiva kategorija i trebalo bi ga provjeravati na godišnjem nivou. Pojedina ispitivanja su pokazala da je vrlo mali procenat djece na našim prostorima bez karijes rizika. Ako se propusti ovaj period, sve kasnije mjere daleko teže efikasno utiču na stvaranje zdravih navika. Programi na onašim prostorima nikada nisu nedostajali. Ako bi se čitalo ono što je napisano i usvojeno, posmislilo bi se da se radi o nekoj skandinavskoj zemlji. Ali ipak sve se svodilo na spisak lijepih želja i zakone koji se ne sprovode. Uglavnom je i nemoguće da se ni kadrovski ni finasijski sve sprovede.
Programi su uglavnom deklerativni, prepuni prava, obuhvaćeni su svi uzrasti, pobrkane terapijske i preventivne mjere. Ali nema obavezujućih prioriteta, obaveznog obuhvata preventivnim mjerama, definisanih savremenih protokola, i dobrog sistema kontrole sprovođenja i evaluacije zdravstvenih pokazatelja. Stomatolozi su preopterećeni patologijom, urgentnim intervencijama i nemogućnošću da sve to saniraju, pa za prevenciju ostaje vrlo malo prostora. Na kraju se od svega „črpka po malo“ i ništa ne uradi u cjelosti. Iako su u većini država u regionu programski zamišljen rad sa trudnicama i obavezni prvi stomatološki pregled u prvoj godini života, oni se uglavnom ne sprovode. Pregledi se svode na traženje i sanaciju oboljenja, vrlo malo se pažnje posvećuje određivanju rizika i propisivanju preventivnih mjera na osnovu njega. Detaljna obuka o mjerama za očuvanje zdravlja zuba nije obavezujuća i ne vrši se kontrola njenog sprovođenja, kao ni evaluacija zdravstvenih pokazatelja u najmlađem uzrastu. Uloga privatne prakse je takođe nedefinasana i u većini država isključena iz sistema organizovane peventivne zdravstvene zaštite. Pošto je prinuđena da se bori za opstanak na haotičnom tržištu, ona nije motivisana da nameće norme i pravila i mijenja svest pacijenata. Zdravstveno neobrazovani pacijenti ne traže zdravlje (jer ih niko i nije naučio šta je to), već plombe, krunice, inplante. Isto tako kada su uvodili programe, ozbiljne zemlje su vršile preciznu analizu kadrovskih i finansijskih mogućnosti.
Na osnovu toga se i određivala širina programa. I uvijek su glavni prioritet bile trudnice i prva godina života. Ostalo koliko se stigne i može. Kod nas nikada nije postojala računica. Napisan je spisak lijepih želja, prevencija kod djece u svim uzrastima, besplatna sanacija zuba do 18 (u nekim državama je to i niže) godine. Plati se koliko ima novca, a uradi se šta ko stigne. I zato su nam rezultati takvi kakvi su. Bolesti zuba pripadaju grupi savremenih hroničnih nezaraznih bolesti (gojaznost, dijabetes, oboljenja srca i krvnih sudova, maligne bolesti i dr.), i zajedno sa njima dijele zajedničke faktore rizika, a među njaznačajnijim su upravo slobodni šećeri. To olakšava i samu promociju zdravlja, jer se aktivnostima usmerenim na kontrolu faktora rizika može utiicati na više oboljenja istovremeno. To je i suština savremenih integrisanih programa prevencije masovnih hroničnih nezaraznih bolesti. U njih su uključeni i koordinisani različiti zdravstveni sektori, obrazovanje, industrija hrane, mediji i sl. Iako se o tome već decenijama priča, nigde nije uspostavljenja obavezujuća saradnja na relaciji ginekolog-pedijatar-stomatolog.
Zemlje koje imaju stomatologe u školama, imaju najmanji broj djece oboljele od karijesa. Da li bi povratak stomatologa u škole mogao da bude jedno od rješenja?
To je jedna od velikih zabluda. Iako su školske zubne ambulante bile značajna karika u sistemu stomatološke zdravstvene zaštite one nisu i ključ uspješne prevencije. Pogotovu ako se rad u njima uglavnom svodi na pružanje terapijskih usluga, što je uglavnom i bio slučaj. Već smo rekli da je najvažniji period za podizanje svijesti o oralnom zdravlju i uspostavljanje zdravih navika, na čemu intenzivno insistira i SZO, prvih 1000 dana. Djeca dolaze u školu sa izuzetno visokom patologijom mliječnih zuba i već formiranim lošim navikama u ishrani i oralnoj higijeni, što utiče i na stalne zube. Samo terapijskim pristupom nije bilo moguće da se do kraja osnovne škole izvrši kompletno sanacija, ali je koliko toliko razvoj novih karijesa držan pod kontrolom. U ranijem periodu (vrijeme socijalizma) u školama su se sprovodio redovni program fluorizacije, uglavnom četkanje zuba sa aminfluorid želeom, ili ispiranje fluor rastvorom. To je davalo lažnu sliku, da je poboljšanje posljedica zdravstveno vaspitnog rada. Provjera navika kod djece nije vršena, a roditelji uglavnom nisu bili uključivani u takve programe. Svakako, da su ovakvi programi bili preskupi, a nisu ni kadrovski mogli da se pokriju. Sa izlaskom iz osnovne škole, dolazi do naglog porasta karijesa, koji se nastavlja u odraslom periodu. Dakle, nije se uspjelo sa promjenom navika i stvaranjem osećaja lične odgovornosti za sopstveno zdravlje. Ta djeca postaju roditelji čija djeca sve više oboljevaju od KRD. Nauka je nesumnjivo dokazala da preventivni rad samo sa djecom (makar bilo to i kontrolisno četkanje zuba), bilo u školama ili vrtićima, ako se aktivno ne uključuju roditelji (porodicu) daje prolazne i vrlo slabe rezultate. Isto tako povremene zdravstveno-vaspitne aktivnosti zdravstvenog osoblja samo sa djecom (uglavnom u vidu predavanja stomatologa) su manje efikasne od istih aktivnosti vaspitača i nastavnika kroz jedan kontinuirani program. Rad u školskim zubnim ambulantama, kao i u ambulantama za predškolsku djecu, se svodio na pružanje terapijskih usluga, neophodnih svakako, ali bez većeg uticaja na promjenu porodičnih navika, ključnih za smanjenje patologije. Za razlku od razvijenih zemalja, sa uspješnim programima prevencije oralnih bolesti kod djece, školske i predškolske ambulante kod nas nisu imaIe svobuhvatnu podršku države. Tamo je zabranjena u okviru i oko škola prodaja slatkiša i napitaka sa šećerima, vrši se dodatno oporezovanje gaziranih i ostalih „slatkih“ napitaka, jelovnici su storogo nekariogeni. Siromašnoj djeci se obezbjeđuju često i sredstva za higijenu.
Pranje zuba u vrtićima, pa i školama je obavezna kategorija, nadzirana od strane nastavnog osoblja, a ne povremena akcija dolaska volontera povodom prigodnih datuma „oralnog zdravlja“. Nastavni programi uključuju gradivo iz zdravstvenog vaspitanja. I što je najvažnije roditelji podržavaju brigu o zubima. Ipak, ukidanje školskih stomatologa je bila velika greška, jer nisu pronađena alternativna rješenja organizovane prevencije. Sa preciznim planovima i određivanjem prioriteta, one su mogle vroma korisno delovati. Uspješni sistem rada bi mogao da se uspostavi i sa privatnim stomatološkim ordinacijama, ali ne na haotični način kako je to urađeno na primjer u Crnoj Gori. Država mora da postavi realani, precizan, prije svega preventivno orjentisani program, koji koristi na dokazima zasnovane metode, da obezbijedi protokole, prethodnu i kontinuiranu obuku izvršioca. Potrebno je finansirati kompletan program, a ne izvršene usluge, što je još jedna velika greška dosadašnje prakse. I naravno neophodna je redovna i stroga kontrola sprovođenja programskih aktivnosti i evaluacija poboljšanja zdravlja. Stomatolog mora da odgovara za zdravlje tačno određene grupe djece. Uz to je nophodna i snažna i obavezujuća podrška svih ostalih zdravstvenih sektora (ginekologija, pedijatrija), i posebno medija i obrazovanja. I što je najvažnije prioritet mora da bude apsolutno ispunjenje preventivnog dijela, a terapija koliko se stigne kao i do sada.
Kolika je uloga roditelja u tome što im djeca imaju problema sa karijesom?
Iz svega već rečenog, vidi se da je uloga roditelja i porodica ključna, i da oni treba da budu glavni cilj svih zdravstveno-vaspitnih i preventivnih aktivnosti. Način motivacije građana u razvijenim zemljama da vode brigu o svojim zubima je prije svega putem izgradnje svijesti o vrijednostima i prednostima zdravlja. Imati bolesne zube je socijalno neprihvatljivo, oni moraju ili da su zdravi ili izliječeni, što je daleko skuplje. U američkom sistemu, zdravlje je najjeftinije rješenje. Po skandinavskom modelu, gdje je država obezbijedila gore navedeni sistem obuke i skrininga, i gdje su usluge liječenja besplatne, ukoliko se ne poštuje navedeni program, slijedi kazna. Teško da bi mogli da kažnjavamo roditelje kod nas, kada nismo obezbijedili kontinuirani sistem njihovog zdravstvenog obrazovanja i prevencije. U anket koju smo nedavno sproveli 87% roditelja je izjavilo da tokom trudnoće i u prvoj godini nisu dobili bilo kakve informacije kako da sačuvaju zdravlje zuba kod svoje djece. Ako su neki možda i dobili, a nisu zapamtili, onda način na koji je to rađeno očigledno neefikasan.
Da bi se sačuvalo oralno zdravlje, sa koliko godina treba početi da se vodi dijete na redovne preglede kod stomatologa?
Svi svjetski protokoli, pa i pravilnici zdravstvenih fondova u regionu su potpuno usklađeni sa naučnim činjenicama. Prvi stomatološki pregled se vrši odmah po nicanju prvih zubića, a najkasnije do kraja prve godine života. Nažalost, ankete koje smo sprovodilu na našoj facebook stranici „Dečja stomatologija“ su vrlo razočaravajuće: 49% roditelja izjavljuje da njihova djeca nisu imali taj pregled, 69% da im niko nije rekao da je neophodno, 73% da ih pedijatar nije uputio kod stomatologa. Još je više poražavajući podatak da je 53% roditelja od različitih stomatologa dobilo informaciju da se sa djecom ne radi prije treće godine, a čak 50% da mliječni zubi nisu važni. Prvi pregled nije samo rutinska pretraga da li postoje znaci karijesa, mada je izuzetno važno da se on otkrije u ranoj fazi (bijele i žute mrlje), jer je tada moguć i potpuni oporavak zubne gleđi. Pitanje je koliko je za preoterećenog dječjeg stomatologa realna detaljna analiza rizika i zdravstveno-vaspitna konsultacije sa roditeljima, a pogotovu kada nije nije obavezujuće. U nekim zemljama time se bave stomatološke sestre i dentalni higijeničari. Ozbiljni su pokušaji u svijetu, da se čak prve analize rizika prema karijesu rade kod pedijatra i na osnovu toga vrši dalja trijaža. Na osnovu rizika se određuje obim preventivnih mjera i učestalost daljih kontrola. Rizična djeca zahtijevaju profesionalne preventivne mjere. Djeca bez rizika bi trebalo da imaju kontrole na 6-12 mjeseci, a sa velikim rizikom i na 3 mjeseca. Rizik nije trajna katagorija, može da se mijenja, pa je zato i neophodna njegova provera, idealno na godinu dana – zaključio je doktor Vojinović.
 i to u najmlađim uzrastima.){kind=link}