Prateći socijalne mreže, reakcije stručne i šire javnosti na postavljene objave, rješavajući probleme pacijenata preko dvadeset godina i diskutujući o tome sa svojim kolegama često postavim sebi pitanje “treba li nam dentalna policija” i da li je zaista sudbina naših pacijenata prepuštena slučaju kod kog stomatologa će potražiti pomoć?
Svi smo završili iste ili slične škole, odlazili na iste kongrese. Zašto je onda toliko različit terapijski pristup i ishod liječenja pacijenta? Da li je u redu manji estetski problem rješavati sa 24 keramičke nadoknade? Biti stomatolog kliničar u ovom dijelu 21. vijeka nameće višestruke izazove pred sve generacije koje su izabrale našu profesiju kao način da ispune svoje kreativne, poslovne i egzistencijalne ambicije.
Rješavati probleme pacijenata u kliničkom smislu, već samo po sebi je više nego zahtijevno. Promijenila se psihologija pacijenata, povećala očekivanja, smanjila strpljivost i fizička raspoloživost.
Stepen lične nesigurnosti se povećao, opsesija estetskim promijenama kulminirala, ali i često nezadovoljstvo poslije njih kod mnogih psihološki nestabilnih pacijenata. Stomatolog više nije autoritet kome se bezpogovorno vjeruje, već neko čiji se stav provjerava na internetu, sa okolinom ili kroz “second oppinion” konsultacije.
Nagli rast popularnosti i razvoj aspekta estetike samo je unijela dodatne izazove u i onako komplikovane načine komunikacije sa pacijentom koji je, sem što zahtijeva medicinsku pomoć postao i poslovni partner legitimno zahtijevajući potrebno uvažavanje, uklapanje u njegove finansijske kapacitete i raspoloživost za dolaske na zakazane termine.
Naše kolege medicinari uveliko svoje terapije sprovode kroz konsenzusima usvojene protokole. U stomatologiji tako nešto još uvijek ne postoji i cio plan terapije zasniva se na kompetenciji stručnog tima i tehničkoj opremljenosti prakse u koju je pacijent došao.
Zamjena kuka npr., u različitim dijelovima svijeta biće izvedana na vrlo sličan način. Rješavanje krezubosti zavisiće od koordinate na kojoj se izvodi. Rješenje istog problema zavisiće i od mjesta na koje pacijent uđe u bilo kom gradu u regiji. Da li smo ili ne ovladali kvalitetnom implantološkom rehabilitacijom?
Da li nam je poznata biomehanika i znamo li kvalitetan hibridni rad sa atečmenima da izvedemo ili ćemo “pustiti” dva viseća molara? Da li ćemo samo uzeti otisak i dati instrukciju laboratoriji da napravi pločastu parcijalnu protezu i da je boja zuba A3?
I dok se u pomenutom slučaju bavimo posljedicama gubitka zuba kod pacijenata u godinama, za šta odgovornost stomatologa može da bude pod znakom pitanja, u posljednje vrijeme izrada velikih nepotrebnih rekonstrukcija pod plaštom estetike, poprima razmjere epidemije izvrćući suštinu uloge stomatologa u očuvanju i postizanju oralnog zdravlja pacijenata. Obavezno objašnjenje uz slike “još jednog uspješnog tretmana i zadovoljnog pacijenta” na FB-Ig postovima- “pacijent nije želio da nosi (gore, dole) ili uopšte fiksni aparat”, ili “nije bilo vremena za parodontološku pripremu”.
Mogu se sresti i “..nije želio implante..” sa mostom u rasponu 12/18, među prikazima na socijalnim mrežama, koji bi umjesto brojnih “lajkova” vjerovatno završili na sudu u malo profilisanijem pravnom okruženju. Veći problem predstavlja nesrazmjerno udovoljenje estetskim zahtjevima pacijenata u odnosu na biologiju i funkciju kao etički izazov naše profesije.
Stomatolog može za dvije sekunde da ukloni više zdrave supstance nego što karijes može za dvije godine, kao sto može da izbrusi zube i nalijepi keramiku koju je proizveo bilo ko, ko sebe naziva tehničarem.
Pacijentima je sve teže da traže i pronađu ljekara koji će znati šta je pravilna preparacija, integritet parodoncijuma ili pulpnog kompleksa, indikacija za određeni materijal i predloži rehabilitaciju po principu “prvo ne naškodi” u šumi reklama za stomatološke usluge.
Stanje dodatno komplikuju aktuelni postulati ljepote i zadovoljstva koji su direktno kreirani prema socijalnim mrežama. Značajno utičući na samopouzdanje, savršeno kreiraju epidemiju BDD-a (body dismorfic disorder), tjerajući svjesno mnoge na višestruku i vječnu potragu za raznim estetskim intervencijama.
Taj uticaj je poguban kako za mlađu generaciju stomatologa koji su karijeru započeli u eri “estetske instagram stomatologije” tako i za mlađu populaciju pacijenata, kojoj nema ko da objasni posljedice brzopletih odluka da se zdravi zubi radikalno rekonstruisu indirektnim nadoknadama.
Uz napredak adhezivnih i većeg rasprostranjenja CAD/CAM sistema, karamičke nadoknade postale su značajno zastupljenije nego ranije. Istovremeno došlo je do naglog skoka zahtjeva pacijenata za indirektnim estetskim nadoknadama te je uslijedila epidemije jatrogenih predimenzioniranih radova pod plaštom minimalno invazivnih stomatoloških procedura.
Imajući na usluzi brze CAD-CAM sisteme, banke zuba i efikasne softvere u ordinacijama i laboratorijama, kao ljekari sami lakše posežemo za keramičkim nadoknadama u stilu “brusi i lijepi, sve gotovo za tri dana”, nego manje invazivnim kompozitnim restauracijama za koje treba vještine, iskustva, vremena i poznavanja elemenata adhezije.
Indirektne nadoknade zahtjevaju dobro poznavanje, ali i razumijevanje svih protetskih faza izrade kao i specificne anatomije zuba i parodontalnog tkiva, zahtjevaju ozbiljno planiranje uzimajući u obzir biološki supstrat, gradivni materijal, njegovu debljinu, parametre okluzije, dizajn preparacije i na kraju cementiranje, a upuštamo se u njih lakše nego u profilaktički tretman. Često i bez njega u pripremi!
U mnogim slučajevima dodavanje malo kompozitnog materijala uz bijeljenje zuba bilo bi dovoljno da pacijenta učini zadovoljnim, umjesto invazivnog tretmana sa dvadeset faseta. Upotreba kompozitnih materijala uz evoluciju adhezivnigh sistema zaista može dovesti do rješenja za mnoge estetskte zahtjeve pacijenata, čuvajući time zdravo zubno tkivo, smanjen trošak i nisku cijenu reparacije.
Izbjegava se na sreću i ono najpogubnije-razočarenje u nas kao ljekare, struku i osobe koje rješavaju problem. Da li vam zvuči poznate rečenice “Rekla/o je da mora da uradi svih šest da bi se uklopilo…” ili “Sve je povezao-la u blok jer je moja vilica pojedinačno ne bi mogla da izdrži” razočaranog pacijenta u tridesetim koji je došao da se pokaje i zatraži pomoć. Zapitajmo se, koja je perspektiva njegovog oralnog zdravlja u narednim decenijama kada je sa 25 ostao bez gleđi na svim zubima, jer je kolega umjesto ortodontske indikovao protetsku terapiju?!
Izlaz iz problema kao i njegov uzrok, na sreću ipak leži u nama. Internet je pun loše stomatologije ali i lako dostupnih naučnih informacija, kvalitetnih stručnih članaka i prikaza slučajeva. Kada god uočimo loš prikaz ili neetičnu terapiju, treba to otvoreno reći, zatražiti fotografiju preparacija ili rentgen snimak. Ko je odlučio da karijeru zasniva na lošoj stomatologiji teško će biti preobraćen na taj način, ali za mlade kolege više je nego važno da od starta pacijenta posmatraju kao cjelinu, zube i usnu duplju kao dio cijelog tijela, a oralno zdravlje kao osnovu za opšte.
Tehnologije su tu bolje nego ikada, a na nama je da odaberemo način na koji ćemo ih koristiti. Držeći se proste maksime da pacijentu uradimo sve što bi uradili sebi ili članu svoje familije, lako ćemo riješiti sve etičke dileme, a uz konstantnu edukaciju kroz cijelu karijeru dodavaćemo nove kliničke elemente i postupke, izbjeći zamor, nemotivisanost i sagorjevanje u poslu. Povećaćemo time motivaciju i profitabilnost. Biće bolje-svima, na ispravan način!
Izvor: Dental Tribun Srbija
