Ukoliko imate problema sa protezom ili planirate da je postavite evo nekoliko savjeta za rješavanje najčešćih problema i neprijatnosti koje pacijenti doživljavaju tokom navikavanja na protezu.
Proteza žulja negdje, pacijent ima bolove/nelagodnost pri korišćenju proteze
Ovo je čest problem – jer proteze se rade u statičnim uslovima. Samo je jedno rešenje: kontrola i korekcija proteze. Ovde je jako bitno ne nositi protezu ako žulja ili jače pritiska na nekom mjestu. Pacijenti obično čine grešku da ne skidaju protezu iako imaju bolove – najčešće zato što im “upućen” komšiluk kaže da moraju da budu uporni, da ne skidaju, da treba da trpe Ovo ne samo da nije tačno, nego proteza može da napravi rane doslovno do kosti, i to za 24 sata.
Proteza je nestabilna
Proteza uvijek ima određenu mikropokretljivost. Ipak, ona ne smije bitno da se pomjera, da teži da izleti iz usta, da teži da se “izvrne” ako pacijent zagrize samo na jednu stranu i slično. Pošto uzroci ovakve pojave mogu biti brojni, i rešenja su razna – od manjih korekcija u zagrižaju do izrade novog rada.
Proteza pada – ako je u pitanju gornja, ili “iskače”, ako je u pitanju donja proteza
Ovdje je najčešće u pitanju pogrešno određena granica proteze.
Pacijent teško jede sa protezom
Ovdje je u pitanju vježba, navika i samokontrola. Teoretski, idealno bi bilo da pacijent nožem i viljuškom isječe malo hrane, ubaci u usta, i žvaće tako da sa svake strane ima po jedan zalogajčić. Koliko ovo realno ljudima uspeva, ne znam, ali je činjenica da pacijenti itekako uspijevaju da se nauče da jedu sa protezama, čak i u anatomski vrlo nepovoljnim situacijama. Dobro bi bilo da se krene od mekše hrane koja se lakše žvaće – ali ne kašaste. Dakle, banane, viršle i slično.
Malo ima pacijenata koji odmah mogu da jedu pečenje i koricu hleba – potrebna je upornost.
Pacijent teško govori
Ovome može sve i svašta biti uzrok; dešava se da na primjer za nijansu duži ili deblji prednji zubi otežavaju pacijentu izgovor nekih glasova, ali uzrok može biti i nestabilnost same proteze. U svakom slučaju – pomaže da pacijent čita naglas, da pjeva, da drži u ustima kisele tvrde bombone. Proteza realno smanjuje prostor za jezik, i to neki pacijenti prilično osjećaju. Kada jezik po ustima prevrće bombonu, to ima dva osnovna efekta:
reguliše se lučenje pljuvačke, koje može biti vrlo ekstenzivno (ili nedovoljno) u prvim danima posle predaje proteze,
jezik se navikava na smanjen prostor, i pacijent za par dana počinje normalno da prihvata protezu.
Pacijent ima utisak da je proteza prevelika i/ili nagon za povraćanjem
Kako je opisano ranije, proteza mora da ima određene dimenzije.Ako pacijentu to jako smeta, treba razmotriti mogućnost da se proteza malo skrati; u protivnom – samo navikavanje kao pri otežanom govoru. Kod izraženog nagona za povraćanjem pomaže sledeće: da pacijent nosi protezu koliko može da izdrži – makar minut, da se trudi da diše na nos za to vreme. Ovo vrijeme se vježbom produžava u toku dana i obično dovodi do toga da se pacijent za nekoliko dana navikne da nosi protezu cijelo budno stanje.
Pacijent ima utisak da je proteza strano telo
Proteza je strano tijelo; kako je jedan naš profesor govorio – mi ne pravimo zube, nego protetske radove. Psihološki otpor može sam sa sobom da riješi samo pacijent sam. Prema mom iskustvu, mnogo pomaže otvoreno, iskreno objašnjenje šta proteza jeste, šta pacijent može realno da očekuje, šta treba da radi i kako da se vlada. Generalno gledano – pacijent koji odluči da nosi protezu nosiće je, čak i prilično nekorektne radove, sa stomatološke tačke gledišta, i – obrnuto… Navikavanje na protezu je proces.
