Piše: Dr Ričard Basd
Metode koje se koriste za postizanje pozitivnih ljudskih identifikacija mogu se podijeliti u dvije široke kategorije. Prva obuhvata one metode koje se zasnivaju na pretpostavkama, kao što su posredni dokazi, predmeti pronađeni uz tijelo i vizuelno prepoznavanje. Ove metode uključuju visok stepen subjektivnosti i oslanjaju se na identifikatore koji nisu svojstveni samom tijelu pokojnika, zavise od laičkog tumačenja i stoga mogu biti falsifikovani ili pogrešno protumačeni (poznatiji kao sekundarni identifikatori). Druga kategorija se oslanja na naučne analize identifikatora koji su suštinski u tijelu, kao što su zubne nadoknade, otisci prstiju, DNK, odnosno, provjeri podložna medicinska dokumentacija (primarni identifikatori). Potonji obuhvataju karakteristike koje se mogu objektivno procijeniti i uporediti sa ante mortem uzorcima kako kvantitativno, tako i kvalitativno, i koje je teško ili nemoguće krivotvoriti.
Od svih naučnih metoda, molekularna biologija je jedini način da se matematički kvantifikuje stepen sigurnosti za određeno poklapanje, uz druge metode (uključujući odontologiju) koje su donekle zavisne o subjektivnijoj metodologiji i mišljenju stručnjaka. Ovo oslanjanje na čak vrlo nizak nivo subjektivnosti može uzrokovati ukrštanje suprotstavljenih stavova na sudovima, u situacijama kada je laicima (npr. članovima sudskog vijeća) teško obezbijediti duboko razumijevanje metoda koje je koristio sudski vještak.
Do zabune može doći usljed činjenice da često ne postoji jednoznačna naznaka o tome koje to karakteristike i koliko njih je neophodno odrediti kako bi se postigla pozitivna identifikacija. Ponavljanje karakteristika koje odudaraju jedna od druge isključuje identifikaciju; pojava nekoliko podudarnih karakteristika koje su uobičajene u opštoj populaciji ne dopušta konačan sud o identifikaciji, dok čak i mali broj neuobičajeno rijekto prisutnih karakteristika može dovesti do podudaranja. Primjer za to je stomatološki karton u kojem je na grafikonu upisana amalgam ispuna u svakom prvom kutnjaku. Ako je kod pokojnika isti nalaz, da li je to dovoljan dokaz za potvrdu identiteta? Definitivno ne, jer je kod brojnih ljudi prisutan isti obrazac ugrađenih ispuna. Međutim, ako imamo i ante mortem snimke ovih ispuna koji prikazuju tačan oblik, veličinu i položaj unutar svakog zuba, i ako se oni poklapaju sa snimcima sa obdukcije, onda će rijetki tvrditi da pozitivno poklapanje ne može biti potvrđeno. Ipak, još uvijek ne postoji način da se kvantifikuje stepen ovakvog poklapanja, odnosno da se postavi procenat vjerovatnoće ili sigurnosti ovog poklapanja.
To može biti potrebno u nekim slučajevima poređenja svih zuba u ustima da bi se došlo do poklapanja. U drugim slučajevima, kada postoji pojedinačan zub s neobičnom ili složenom restauracijom, to može biti dovoljno. Stručnjaci već dugo žele da im se omogući kvantifikovanje stepena poklapanja, ali nijedan pouzdan metod još nije izmišljen, tako da je još prisutan udio subjektivnog mišljenja eksperta. Prije nego što su naučne metode utvrđivanja pozitivnih ljudskih identifikacija postale primjenjive, jedina stvarna mogućnost za rodbinu i prijatelje da dođu do posmrtnih ostataka svojih najmilijih bilo je vizuelno prepoznavanje i donošenje odluke o tome da li je osoba pred njima zaista ona za koju vjeruju da jeste. Na prvi pogled, pozitivna identifikacija vizuelnim prepoznavanjem izgleda prilično jednostavno pod uslovom da preminuli ima neoštećene crte lica. Svi mi možemo prepoznati nama bliske ljude po crtama lica i mimici, čak pri slabom svijetlu ili pod neuobičajenim uglom. Ovo se pokazalo kao tačno u mnogim istraživanjima koja se tiču prepoznavanja živih ljudi na snimcima sigurnosnih kamera. Zašto onda postoje brojni dokumentovani slučajevi pogrešne identifikacije putem vizuelnog prepoznavanja pokojnika, čak i s netaknutim i neoštećenim licima?
Proces vizuelnog prepoznavanja je kompleksan i sve donedavno je bio neshvaćen. Naznake o identitetu pojedinca, bilo živog ili preminulog, vezane su ne samo za fizičku strukturu lica, već i za prikaz različitih facijalnih ekspresija, kao i za okolnosti u kojima je osoba viđena.
Preminula osoba izgubila je sve facijalne ekspresije, pokrete, kao i kontekst u kojem se nalazi, što čini da jednostavno izgleda drugačije nego što je izgledala kao živa. Početne promjene u smislu raspadanja tkiva takođe mogu biti prisutne i ne uzimaju se u obzir. Dodajte tome i stres i traumu koju doživljava osoba koja preuzima na sebe pokušaj vizuelne identifikacije, a koja možda nikada prije nije videla beživotno tijelo, i lako je zaključiti kako neko može da pogriješi. Uz to ide i način na koji se često sprovodi vizuelna identifikacija koji podrazumjeva da se preminuli pokaže osobi koja vrši identifikaciju da bi ona samo potvrdila ono što vlasti već vjeruju da znaju.
Metode identifikacije
Vizuelno prepoznavanje, uprkos nedostatku vjerodostojnosti u naučnom smislu i mogućnosti nastanka greške, ipak će u praksi ostati glavni metod pozitivne identifikacije. Kada se utvrdi da vizuelno prepoznavanje nije prihvatljiva opcija, obično usljed facijalne traume, opekotina, stepena raspadanja tkiva, odnosno zbog više smrtnih slučajeva u okviru istog incidenta, tada se sudski vještaci osanjaju na čisto naučne metode utvrđivanja identiteta. Uobičajene metode koje koriste podrazumjevaju molekularnu biologiju, poređenje zdravstvenih zapisa i snimaka, uzimanje otisaka prstiju i poređenje stomatoloških nalaza.
DNK profil je kodiran set brojeva koji odražavaju DNK zapis osobe, i takođe se može koristiti za identifikaciju. Iako je 99.9% ljudske DNK sekvence istovetan kod svih ljudi, dovoljno DNK lanca je od osobe do osobe različito, osim kod jednojajčanih blizanaca. DNK profilisanje koristi ponavljajuće sekvence koje su veoma varijabilne, takozvane VNTR parametre (varijabile brojeve tandemskih ponavljanja), posebno kratke tandeme ponavljanja. Varijabile lokusa su vrlo slične kod ljudi koji su u bliskom srodstvu, ali su inače toliko različite da je izuzetno malo vjerovatno da će osobe koje nisu srodnici imati jednake VNTR parametre. U situacijama u kojima kompletan DNK profil nije moguće pribaviti, na primjer kod drevnih ili oštećenih posmrtnih ostataka, može se koristiti analiza mitohondrijske DNK, iako s manjim stepenom pouzdanosti.
Identifikacija uz pomoć dokaza na bazi DNK oslanja se na poređenje ante mortem uzorka (referentnog uzorka) sa post mortem uzorkom, a može uključivati direktno poređenje DNK preminulog (uzetog, na primer, iz baze uzoraka krvi za Gatrijeve analize, ili iz bilo kog ante mortem uzorka krvi), odnosno na poređenje sa DNK nalazom bliskog srodnika (roditelja, djeteta, brata ili sestre) da bi se došlo do zaključka. Takvi zaključci molekularnih biologa izražavaju se kao odnosi vjerovatnoće i stoga su s naučnog stanovišta mjerljivi po pitanju preciznosti poklapanja. Oprezan porotnik ne bi mogao da donese optužujuću presudu samo na osnovu DNK nalaza dobijenog bilo kojom tehnikom, ukoliko drugi dokazi potpiruju sumnju. Kontaminacija uzorka DNK drugim dokaznim materijalom (nastala sekundarnim transferom) ključan je uzrok netačnog DNK profila, a iznošenje sumnje u vezi s integritetom uzorka je omiljena strategija advokata odbrane.
Identifikacija pomoću otisaka prstiju (brazdi od trenja na jagodicama prstiju) oslanja se na ispitivanje ante mortem otisaka koje organi vlasti već imaju pohranjene (na registracionim kartonima državljana), ili češće poređenjem s latentnim otiscima preuzetih s objekta za koji je poznato da ga je ispitivana osoba dodirivala. Identifikacija na osnovu otiska prsta podrazumjeva rad stručnjaka, ili upotrebu specijalizovanog računarskog sistema koji operacije obavlja određivanjem optimalne vrednosti praga poklapanja, koji određuje vjerovatnoću da dva otiska potiču sa istog prsta ili dlana (ili nožnog palca ili stopala). Valjanost forenzičkih dokaza na osnovu otiska prsta osporavana je od strane naučnika, sudija i medija. Dok je identifikacija prepoznavanjem otiska napredak u odnosu na ranije korišćene antropometrijske sisteme, subjektivna priroda tumačenja poklapanja (posebno kada se koriste nepotpuni latentni otisci), bez obzira na veoma nisku zastupljenost grešaka, unijela je određenu dozu kontroverze.
Upoređivanje podataka iz zdravstvenih kartona može se koristiti za potrebe identifikacije kada postoji dovoljno ante mortem dokaza o jedinstvenim medicinskim intervencijama ili rijetkim bolestima. Neki primjeri ove prakse mogu biti otkriće ugrađene medicinske proteze, kao što je pejsmejker ili vještački kuk, koji na sebi imaju ugravirane serijske brojeve koji se mogu uporediti s ante mortem hirurškom medicinskom dokumentacijom.
Identifikacija na osnovu dentalnog nalaza
Kada je na raspolaganju kvalitetna ante mortem stomatološka dokumentacija, pozitivna identifikacija je relativno jednostavna (sl. 1a i 1b). Međutim, u mnogim slučajevima, tako jednostavno rješenje nije lako postići. Često su ante mortem kartoni nepotpuni ili više godina stari ili ne sadrže snimke. U kombinaciji s nepotpunim posmrtnim ostacima ili ostacima koje je oštetila vatra i/ili trauma, teškoće pri identifikaciji se uvećavaju (sl. 2a-2c). Postizanje rentgenskog post mortem snimka koji reprodukuje istovjetan ugao i aspekt snimanja u uslovima ispod idealnih, takođe predstavlja veliki izazov. Da bi došao do zaključka o ovim složenim identifikacijskim zagonetkama, forenzičkom stomatologu je potrebno ne samo čvrsto vladanje svim dostupnim tehnikama, već i određeno iskustvo, a u prvim godinama karijere i rad s mentorom.
Stomatološka identifikacija se ne postiže samo poređenjem ispuna; i druge osobenosti zuba i maksilofacijalne skeletne strukture mogu se koristiti tokom analize. Morfologija korjena, konfiguracija sinusa, neobičan oblik krunice, građa komore pulpe – sve su to činioci koji se mogu razmatrati u odsustvu ispune ili nadogradnje, sve dok postoje kvalitetni ante mortem snimci s kojima se vrši poređenje. Odlivak vilice, sportski štitnik za zube, parcijalne zubne proteze, ortodontske proteze, kao i fotografije denticije, takođe se mogu upotrebiti kao korisna pomagala forenzičkom odontologu i koriste se s različitim stepenom pouzdanosti, u zavisnosti od okolnosti slučaja.
Identifikacija putem poređenja stomatološke dokumentacije slična je analizi otisaka prstiju u tom smislu da je, kao što je ranije pomenuto, uključen element subjektivnog tumačenja u postupak izvođenja zaključka o poklapanju. Za razliku od poređenja otisaka prstiju, kada se porede stomatološki nalazi, laicima je vjerovatno lakše da razumiju postupak usljed prirode dokaza koji se porede. Poklapanje stomatoloških dokaza uobičajeno se procjenjuje na osnovu poređenja ante mortem i post mortem snimaka ručno izrađenih nadoknada ili ispuna koje se mogu lako razlikovati. Suprotno neuhvatljivoj prirodi krivulja s otisaka prstiju, poređenje stomatoloških snimaka često prikazuje sličnost toliko očiglednu da svako razuman može da potvrdi da se radi o istoj osobi.
Ostali aspekti
Osim rada na predmetima identifikacije, od odontologa se zahtjeva davanje medicinsko-pravnih mišljenja o raznim temama, kao što je navedeno u uvodu ovog članka. Tumačenje otiska zagrižaja vjerovatno je najpoznatije široj javnosti i uključuje procjenu povreda na koži za koje se sumnja da su izazvane ljudskim ugrizom. Ovo područje forenzičke prakse bremenito je teškoćama, jer se zaključci, po prirodi vrlo subjektivni, gotovo sasvim zasnivaju na mišljenju, a ne na naučnom istraživanju. Postoji toliko problema u vezi s tumačenjem otiska zagrižaja, da opis svakog od njih izlazi izvan granica teme ovog članka.
Analiza kranio-facijalne traume je područje forenzičke odontologije u ekspanziji, a obuhvata ispitivanje i živih i preminulih pojedinaca i davanje mišljenja s preciznim anatomskim opisom povreda (sl. 3), stepenom primjene sile (blaga, umjerena, teška), i definisanjem pravca primjene sile. Mišljenja se povremeno traže i u vezi s tačnim tipom i osobinama korišćenog oružja, iako se u vezi s tim mora obratiti posebna pažnja. Osim u slučajevima kada primjenjeno oružje ima jedinstvene karatkeristike koje su prenijete na tijelo, tumačenje može biti veoma teško. Ova oblast odontologije podrazumjeva temeljna znanja kranio-facijalne anatomije, biomehanike kostiju, kao i poznavanje efekata različitih intenziteta sile na atomske strukture.
Procjena uzrasta je takođe oduvijek zadatak forenzičkog odontologa, i tradicionalno se zasniva na tumačenju razvojnog stadijuma zuba, odnosno njegovom poređenju s objavljenim standardima razvojnih faza (sl. 4). Većina posla oko određivanja uzrasta sužena je na dječije razvojno doba do 15 godina starosti. Nakon tog uzrasta razvoj denticije postaje relativno nepouzdan, tako da se procjena uzrasta oslanja samo na treći kutnjak, a taj zub je poznat po svom vrlo nepredvidljivom razvojnom procesu. Nedavno je ustanovljeno da može biti da publikovani standardi za određivanje razvojnog stadijuma zuba nisu toliko tačni koliko se pretpostavljalo, s obzirom na činjenicu da su oni postavljeni prije više decenija i u drugim dijelovima svijeta, i da zato nose malo sličnosti s karakteristikama unutar današnje populacije. Trenutno se ulažu značajni napori da bi se odgovorilo na ovaj izazov i da bi se prikupili novi podaci o današnjoj populaciji u raznim krajevima svijeta.
Odontolozi takođe istražuju mogućnost preciznije procjene uzrasta i malo starijih osoba, posebno onih na granici dječijeg i odraslog uzrasta od 18 godina. Ovo se postiže korišćenjem multifaktorijalnog pristupa, kada se pozicija trećeg kutnjaka i druga skeletalna razvojna obilježja posmatraju zajedno da bi se došlo do procjene (sl. 5a-5c). Istraživanja u ovoj oblasti smatraju se važnim posebno u svijetlu rastuće potrebe za određivanjem pravnog statusa osoba kao što su tražioci azila, optuženi za trgovinu ljudima koji mogu biti djeca i rizikuju smještanje u zatvorske jedinice za odrasle, kao i djeca vojnici, žrtve seksualnog zlostavljanja u zemljama u razvoju, te sve osobe za koje je vjerovatno da ne posjeduju dokument za dokazivanje godina starosti.
Dokazano je da više od polovine svih slučajeva zlostavljanja djece uključuje kranio-facijalne povrede, možda dijelom zbog značaja koji lica i usta imaju u sporazumevanju i u ishrani. Forenzički odontolozi su rijetko uključeni u ovako teške slučajeve, ali uprkos tome oni imaju važnu ulogu u opisu povreda i pružanju pomoći pri određivanju uzročnosti. Svi principi u vezi s analizom kranio-facijalne traume lica za odrasle osobe važe i za djecu, ali s obaveznim osvrtom na anatomiju u razvoju i na različite biomehaničke karakteristike kostura lica djeteta.
Broj slučajeva koji istražuju nesavjesno stomatološko liječenje i pronevere s osiguranjem je u porastu, dijelom zbog većeg nivoa svijesti u javnosti o tome šta sve spada u obaveze stomatologa u dobroj ljekarskoj praksi i šta su sve njegove odgovornosti prema pacijentu, a dijelom i zbog porasta sklonosti ka pokretanju sudskih postupaka u modernom društvu. U vezi s ovim područjem prakse, odontolog mora imati sveobuhvatna znanja o različitim zakonima i pravnim aktima koji se odnose na stomatološku praksu, pravilnicima i kodeksom ponašanja, kao i aktuelne informacije o modalitetima postupaka liječenja, te solidne vještine pisanja izvještaja sudskog vještaka.
Zaključak
Forenzička odontologija može da obezbijedi brzu identifikaciju pokojnika uz relativno niske troškove, u slučajevima kada postoji dovoljno kvalitetna ane mortem stomatološka dokumentacija. U zemljama kao što je Australija, zakoni o vođenju i čuvanju medicinske dokumentacije osiguravaju da su stomatološki kartoni u većini dobrog kvaliteta i da se lako dobijaju u slučaju potrebe.
U drugim zemljama to ne mora biti slučaj, pa identifikacija pokojnika u nekim djelovima svijeta predstavlja ozbiljan i trajan problem za vlasti i humanitarne organizacije. Dobro vođena i očuvana dokumentacija nije od koristi samo sudskim vještacima, već doprinosi i unapređenju zdravstvenih usluga i boljih ishoda liječenja za pacijente u cjelini, tako da se dio posla odontologa odnosi i na edukaciju zdravstvenih službi u manje razvijenim djelovima svijeta i podsticanje na podizanje nivoa kvaliteta vođenja i čuvanja zdravstvenih kartona. Koliko je dobra medicinska dokumentacija bila od pomoći, može se zaključiti na primjeru nedavnog tragičnog požara, nazvanog Crna subota za Viktoriju, koji je zahvatio velike površine niskog rastinja. Uprkos tome što materijal pogodan za DNK analizu nije bio dostupan, više od polovine žrtava požara identifikovano je na osnovu poređenja nalaza i stomatološkog zdravstvenog kartona.
Opseg djelatnosti forenzičkih odontologa širi je od same identifikacije i obuhvata niz aktivnosti u praktično svim oblastima u kojima se stomatološka praksa i teorija prepliću s pravnom regulativom. Kompetentan odontolog mora da posjeduje sveobuhvatna stručna znanja iz oblasti odontološke teorije i tehnika, kao i određena znanja i iskustvo iz različitih područja forenzičke prakse − prava, patologije, kliničke forenzičke medicine, molekularne biologije i antropologije. Forenzički odontolog se sa svim ovim disciplinama susreće u različitim scenarijima u okviru slučaja, i da bi razumio na koji način odontolog može najbolje da doprinese istrazi, on ili ona mora dobro da razume sve mogućnosti i ograničenja struke.
Izvor: cone beam – international magazine of cone beam dentistry broj 01/2015.
