Potreba za lijepim osmijehom, koja uključuje pravilne zubne nizove i usklađenost vilica, vjerovatno je stara koliko i sama ljudska vrsta.
Od daleke prošlosti, zbijeni i nepravilni zubi predstavljali su problem pojedincima, tako da se prvi pokušaji ispravljanja takvih nepravilnosti pojavljuju već oko 1000 god. p.n.e.
Termin ortodoncija, koji je prvi uveo Le Fulon 1840 god., potiče od grčke reči orthos (prav) i odontos (zub) i idealno opisuje ono čime se ortodoncija u to vrijeme bavila, a to je ispravljanje položaja pojedinačnih zuba.
U današnje vrijeme, sve češća prisutnost malokluzija u modernom društvu, rezultira brojnim psihosocijalnim problemima vezanim za izgled, koji značajno utiču na kvalitet života pojedinca.
Stoga, savremena ortodoncija ne predstavlja samo način ispravljanja nepravilnosti zagrižaja i dobijanja lijepog osmijeha, već i mogućnost indirektnog korigovanja kvaliteta života. Smatra se da malokluzije nisu oboljenja, već razvojne anomalije.
U prilog tome ide i činjenica da razvoj orofacijalnog sistema započinje u drugom mjesecu intrauterinog života, nastavlja se poslije rođenja i traje do druge decenije života. Tokom ovog perioda, uticaj mnogobrojnih faktora može da poremeti razvoj normalne okluzije, ali složeni mehanizmi djelovanja poznatih etioloških činilaca, do danas nisu u potpunosti razjašnjeni.
Prema literaturnim podacima, uočena je evolutivna redukcija veličine vilica i zuba od pračovjeka do modernog Homo Sapiensa, kao posljedica prelaska sa sirove na mekšu i kašastu hranu.
S obzirom da postoji odredjena korelacija između načina ishrane i razvoja orofacijalnog sistema, potrebno je edukovati pacijente o važnosti pravilnog načina ishrane još od najranijeg doba.
Naime, dojenje bi tebalo da traje minimum 4-6 mjeseci, jer se na taj način stimuliše razvoj donje vilice i razvija čak 60 puta veća snaga mišića nego kod vještačke ishrane na flašicu.
Ukoliko, iz bilo kog razloga, dojenje nije moguće, potrebno je koristiti čvrstu i kratku anatomsku cuclu sa malim otvorom na vrhu kako bi se što vjernije imitirao prirodan način ishrane.
Još jedan bitan momenat je prelazak sa pasirane na čvrstu hranu, negdje u periodu od prve do treće godine.
Sa nicanjem mliječnih zuba, hrana treba da bude sve tvrđa kako bi dijete razvilo refleks žvakanja, a infantilni način gutanja zamijenilo zrelim.
Osim načina ishrane, prisustvo loših navika može imati dalekosežne posljedice na razvoj orofacijalnog sistema u zavisnosti od vrste, intenziteta i trajanja navike.
Konkretno, navika sisanja prsta, varalice ili usne ako se nastavi nakon druge godine života najčešće dovodi do bočno ukrštenog (slika 1.) ili frontalno otvorenog zagrižaja (slika 2).
Učestale respiratorne infekcije u ranom djetinjstvu, mogu dovesti do uvećanja trećeg krajnika i/ili palatinalnih tonzila, što remeti prohodnost gornjih disajnih puteva i stvara još jednu lošu naviku, a to je disanje na usta.
U tom slučaju, izostaje aktivna cirkulacija vazduha kroz nosnu šupljinu i sinuse, pri čemu se srednji dio lica slabije razvija i dovodi do formiranja tzv. adenoidnog lica (Slika 3.).
Odstranjivanjem smetnji pri pravilnom disanju, pruža se mogućnost da jezik ispolji svoj formativni uticaj koji ima na razvoj vilica, pri čemu se rizik za formiranje nepravilnog zagrižaja znatno smanjuje.
Još jedan bitan faktor u prevenciji nastanka malokluzija jeste sanacija karijesa ranog detinjstva, čime se sprječava prevremeni gubitak mliječnih zuba koji, osim što ispoljavaju svoju funkciju u toku ishrane, ujedno i “čuvaju” prostor za pravilno smještanje stalnih zuba u zubne nizove.
Pravo vrijeme za obraćanje ortodontu je trenutak kada niknu “šestice” odnosno kada se smijene “jedinice” i “dvojke”, što je otprilike period izmedju sedam i devet godina.
Iako ortodontska terapija nema gornji starosni limit, uvijek je poželjnije iskoristiti period intenzivnog rasta, naročito pred pubertet, kada je moguće posebnim aparatima preusmjeriti rast vilica u povoljnom smjeru.
Upravo je u tome sav značaj rane dijagnostike i terapije. Samo na taj način moguće je spriječiti ili bar ublažiti ispoljavanje određenih nepravilnosti i donekle izbjeći invazivnije terapijske mjere kao što su ekstrakcija zuba ili hirurška terapija.
