Ulcinj i Ulcinjani mogu da se pohvale da u svm gradu imaju doajena stomatologije, najstarijeg aktivnog stomatologa sa licencom.
U pitanju je Rešid Lolović, koji je sa sinom Miradinom vlasnik ordinacije „Llolla dent“. Od 1980. godine, kada je diplomirao, aktivan je u stomatologiji i bez obzira što je skoro četiri decenije u tom poslu, još uvijek ima želju da pomogne mlađim kolegama u ordinaciji.
Rešid je idealan sagovornik na temu nekadašnje stomatologije, koliko je bilo teško u to vrijeme završiti fakultet, doći do knjiga, posla…
„Za stomatologiju sam vezan još od 1971. godine. Šest godina kasnije sam apsolvirao, a zahvaljujući spletu okolnosti – prvo vojska, potom ženidba i na kraju onaj strašan zemljotres, doveli su do toga da sam, uz veliku zahvalnost mojoj supruzi, diplomirao u junu 1980. godine. Mora generacija je tada već imala po dvije, tri godine staža, ali nije mi žao.
Poslije diplomiranja sam počeo u Domu zdravlja i volontirao sam devet mjeseci, nakon čega sam dobio rješenje, tako da sam skoro 40 godina u stomatologiji. Inače, prvi zub samostalno, bez nadzora starijih kolega, sam izvadio 1977, a pacijent je bila dama Dragica Vasović. Imala je tada 14 godina”.
Odakle ljubav za stomatologijom?
„Imao sam ljubav prema opštoj medicini i žao mi je što je nisma završio. Trudio sam se da završim i jedno i drugo. Stomatologiju sam morao da uzmem da bi spasio neke godine, jer se na stomatologiju mogao prenijeti po neki ispit, a na medicini ne“.
Kada ste krenuli na studije u Beograd?
„Na studije sam pošao u septembru 1969. godine. Nisam uspio da upišem medicinu, pao sam zbog nepoznavanja jezika. Pitanje je bilo u koji red biljaka spadaju paprati, jednogodišnje biljke. Nisam znao šta su paprati, a to pitanje je nosilo tri boda. Imao sam na kraju 48,5 poena, a posljednji na listi za prijem je imao 51 bod. Onda sam išao na veterinu, morao sam da završim prvu godinu, da bi mogao da bi upisao medicinu, a sa medicine sam prešao na stomatologiju”.
Najzad sam završio, bio sam dobar student, ali su me zanimalne neke druge aktivnosti više od nauke. Kao student sam upoznao, to sada sa zadovoljstvom ističem, doktora Mila Jankovića sa Cetinja, koji je bi dugogodišnji direktor bolnice. Bio je divan čovjek“.
Jeste li zapamtili nekog profesora koji vam je ostao u sjećanju dok ste studirali?
„I dan danas održavam dosta prisne veze sa prof. dr Ljubomirom Todrovićem, oralnim hirurgom, legendom stomatološkog fakulteta, doajena, koji je u penziji, ali još uvijek predaje na stomatologiji u Travniku. Bio je dugo godina rukovodilac stomatološkog odsjeka na Medicinskom fakultetu u Podgorici. Svi ovi oralni hirurzi su njegovi učenici”.
Koje godine ste se vratili u Ulcinj?
„Poslije ženidbe sam ostao u Ulcinju, jer mi je žena ostala trudna, a u pitanju je bila 1978. godina. Od strane Doma zdravlja sam, poslije zemljotresa, raspoređen kao ispomoć na području Vladimira, gdje sam radio sa sadašnjom suprugom koja je bila medicinska sestra, a ja sam izigravao mladog doktora“.
Kakva je bila stomatologija tih godina u Ulcinju?
„Sa zadovoljstvm čuvam kako smo tada sterilisali instrumente. Imali smo metalne špriceve, morali smo ih rasklapati, staviti u malu metalnu kutijicu. Dolje malo gaze, sipali vodu i malo soli u vodu, da bi podigli temperaturu ključanja vode. Tu su bile i igle metalne, koje su se stavljale na špric i punile anestezijom. Te igle su bila takve, da ih je i „konju bilo teško dati“, a ne čovjeku.
Ali šta je, tu je. Radio sam i na mašini na vrpcu, a 1981. sam dobio prvu mašinu sa turbinom. Tu mašinu imam i sada, dao sam je na repariranje. Ne zato što hoću da radim na njoj, već hoću da je imam za uspomenu. Bila je i ona stolica što se podizala nogom, a te stolice su bile najbolje za vađenje zuba. Pacijent nije imao gdje da pobjegne (smijeh)“.
Je li bilo teško doći do posla u tom periodu kada ste vi završili fakultet?
„Uvijek je bilo teško doći do posla iz različitih razloga. U vrijeme kada sam ja došao u Ulcinj, starije kolege su govorile došao je da nam uzme hljeb. Sa druge strane, ja nisam imao od koga da učim. Radio sam danju, onda dolazio kući i noću obnavljao sve slučajeve da nisam gdje pogriješio. Nisam imao koga da pitam. Kada su mi dali rješenje za stalno 1981. godine, slali su me na područje Vladimira.
Poći u to područje je tada bilo teško. Bio je loš put, puno krivina, a uz put sam razmišljao šta danas neću imati, da li struju ili vodu. Nikada nisam imao i jedno i drugo. Kada sam išao tamo, gdje je bilo 9.000 ljudi sa 17, 18 sela, a kada je bio pazarni dan, dolazilo je po 30, 40 ljudi da im vadim zub. Morao sam da palim sterilizator, da pravim pauzu da bi imao čime da radim“.
Da li je bilo teško doći do knjiga za učenje?
„Bilo je teško i za knjige i za posao i za sve. Stmatologija je jako napredovala, ne nauka, koliko tehnologija. Imao sam pun poznanstava i dolazio sam do knjiga. Meni je profesor Bešir Ljušković, iz Bijelog Polja, načelnik klinike za stomatologiju na VMA, specijalista za bolesti usta, koji je pisao pet, šest knjiga mi je sve to slao. Profesor dr Ljuba Todorović, takođe iz oralne hirurgije, koji je bi moj asistent i sa kojim održavam kontakte i sada, kada je napisao knjigu iz anestezije u stomatologiji mi je donio knjigu sa posvetom i kada je pročitam da mu kažem šta treba da se doda za praktičara. Praksa je čudo u stomatologiji“, zaključlio je Rešid Lolović
Drugi dio intervjua, možete čitati na portalu narednih dana.
