Piše: Saša Bulić
Ako ste se kojim slučajem zadesili na International Space Station, između ostalog možete vidjeti 3D printer, koji je u upotrebi još od 2014. godine, a zanimljivo je da je prvi printani objekat bio majstorski ključ. Printer radi u bestežinskom stanju i mnogi hibridni materijali koje danas koristimo su nastali 360 km iznad zemlje. 3D printing u dentalu je karika koja se čekala dosta dugo, pri tome, prije svega mislim na nove materijale i mogućnosti. Šta je to, što me je navelo na tako smio zaključak? Suštinski to su četiri parametra, skoro pa neograničen izbor materijala, preciznost, mogućnost printanja totalnog dizajna i brzina. Rezini, smole, vosak, metal, plastika, kompozit, fiber, carbon, cirkon, je više nego dovoljan izbor. Na IDS 2019. godine, u 3D printeru sa tehnologijom laser stereolithography, u debljini slojevanja od 10 – 100 mikrona, (debljina zavisi od izbora materijala) do najsitnijeg detalja isprintana je ljudska lobanja. Dizajn kao iz SF filma, vrijeme printanja svega 240 minuta (4 sata) (Slika 1).
Karika se zove 3D print
Kada izgovorimo digitalna stomatologija, svi tačno znamo šta taj pojam znači, ali sam siguran da nismo potpuno svesni koliko su promene velike i suštinske. Zamislite… Za estetski slučaj potrebno je, skenirati (i.o ili u laboratoriji), digitalno dizajnirati, zatim isprintati master model i definitivnu nadoknadu, bez ograničenja u bilo kom smislu. Za slučajeve gdje je indikovana implantatno protetska rehabilitacija pacijenta potreban je 3D CBCT snimak, skeniranje (i.o ili u laboratoriji), digitalno izrađen plan i dizajn, a zatim isprintani redom: hiruški gajd, model, privremena i definitivna nadoknada. Nije važno da li je u pitanju solo krunica ili full mouth slučaj. Digitalna rješenja su preskočila naše želje i čini se da istraživanja, studije, kao i prikazi slučajeva, ne stižu da prate svakodnevnu praksu. Na polju intraoralnog skeniranja najznačajni napredak je učinjen na poboljšanju samog softvera, sa druge strane čini se da su miling mašine na svom maksimumu, sama geometrija njihovog rada predstavlja granicu koju ne mogu preskočiti.
Praksa i promjene u svakodnevnom radu
Šta se to promijenilo? Najkraći odgovor je, apsolutno sve. Nestao je gips, vosak, uložne mase, klasične metode otiskivanja, prelaze u intraoralno skeniranje, stare procedure su prepustile mesto novim, a protokoli se menjaju i dopunjuju, jer su mogućnosti raznovrsnije i veće. U svakodnevnom radu nakon intraoralnog skeniranja ili konvencionalnog otiskivanja, a (ovdje treba napomenuti da nas sam način otiskivanja ne ograničava, jer skeniranjem u laboratoriji mi svakako prelazimo na digitalni dizajn modela i prototipa), a potom kreiramo definitivni izgled naše buduće nadoknade. Prvi prikaz slučaja započinjemo sa foto dokumentacijom, a komuniciramo putem DSD, Keynote ili Power pointa. Moglo bi se reći da je to standardna priča, ali procedura je izmenjena i dopunjena sa tri veoma bitne novine:
a) Realnom komunikacijom u trouglu, pacijent – stomatolog – zubni tehničar,
b) Printanjem master modela i prototipa buduće nadoknade,
c) Preciznom proverom parametera (rubno zaptivanje, MVO, dizajn)
Prve tri slike prikazuju komunikaciju u smislu početne situacije, plana tj. željenog izgleda, odnosa, proporcija i na kraju izbrušenih zuba (Kolaž slika 1).
U laboratoriji, pristupamo printanju master modela, zatim u samom programu (exocad) integrišemo sve parametre koje imamo, dizajniramo prvi prototip mosta. Jako je važno da komunikacija sa pacijentom i doktorom bude potpuno otvorena, šaljemo i dobijamo nazad informacije i sugestije koje nas pravilno usmeravaju. Sljedećih pet slika pokazuju inicijalni dizajn, zatim sam prototip mosta i na kraju realni izgled definitivne nadoknade kao i odnos prema mekim tkivima i antagonistima (Kolaž slika 2).
Već sam napomenuo da je upravo 3D print ta zadnja karika koja nam je nedostajala u potpuno digitalnom pristupu kod rešavanja protetskih slučajeva. Prvi primjer je prikaz ,,klasičanog” mosta. Pitanje glasi: da li možemo sa full digital pristupom rešiti implantatno retinirane radove totalne bezubosti, poput all on 4, fast & fixa. Jedan od osnovnih problema koji nastaju u implant protetici je vezan za mogućnost preciznog prenosa pozicije implantata na master model. Protokol koji se primjenjuje kod konvencionalnog otiskivanja podrazumeva inicijalni otisak i splintiranje transfera, izradu individualne kašike, ponovno splintiranje transfera i završno otiskivanje. Literatura, istraživanja, prikazi slučajeva više manje su ukazivali na odstupanja i nepreciznosti prilikom intraoralnog skeniranja, a zatim printanog master modela. Razvoj softvera kod intraoralnih skenera i programa za CAD (computer-aided design) pokazala je svu nemoć tadašnjih 3D printera. Naši printani modeli nisu bili precizni i odstupanja su bila takva da nismo mogli da govorimo o pasivnom nalijeganju konstrukcija. Naravno, da vrijeme nije stalo, 3D printeri su postajali sve precizniji i precizniji. Realnost je jedini sudija, a danas slobodno možemo reći da je moguće dobiti savršeno isprintani master model i isprintanu konstrukciju koja pasivno naleže. Možete vidjeti na slikama kako to izgleda u praksi (Kolaž slika 3).
Predvidljivo, precizno i provjerljivo
Inercija svakako nije izbor, jer to što smo uspješno radili i radimo na ,,konvencionalni,, način, samo nas kvalifikuje da budemo prvi koji provjeravaju mogućnosti digitalnog u protetici. Pitanje svih pitanja je da li mi znamo da koristimo prednosti savremenih tehnologija i da li smo spremni da ponovo učimo da pravimo zube, ali je sigurno da današnje generacije imaju tu sreću da stvaraju u ovako uzbudljivim vremenima. (Dental Tribune Srbija)
