Jedan je to od glavnih problema u dječijoj stomatologiji je učestalost zubnih trauma. Pojedine starosne grupacije opravdano se mogu smatrati rizičnima za nastanak povreda i to djeca od druge do četvrte godine sa mliječnim zubima i od sedme do desete godine sa trajnim zubima. Povrede su najčešće od druge do treće godine, dakle kad djeca imaju jaku potrebu za istraživanjem okoline, pa su zbog nerazvijene i neusklađene motorike, nesposobnosti procjene opasnosti, kontrole impulsa i neshvatanja posljedica svoje aktivnosti izloženija povredama. Najčešći su uzroci padovi i udarci u neki predmet, s tim da se većinom povređuju u kući ili vrtiću. Za školsku djecu uopšteno je izražena potreba socijalnog prihvatanja. Prihvatanje sebe od strane vršnjaka postaje važnije od samostalnosti ili slaganja sa željama roditelja, dijete je sklonije avanturama jer želi steći samopouzdanje i pokazati vršnjacima da je dostojno njihovog prihvatanja. Djeca od šest do devet godina sporije razrađuju složene podatke i ne mogu procijeniti brzinu i opasnost. Opasnost od povreda narušito je izražena kod rastresene djece, ali i hiperaktivne i impulsivne s obzirom na to da imaju viši potencijal pravljenja grešaka, a nisu u stanju predvideti moguće posljedice.
Zubne traume česte su i u dobu od sedam do 12 godina, razdoblju mirovanja psihofizičkog razvoja, što traje sve do prvih znakova puberteta. To razdoblje karakteriše težnja za pobjeđivanjem u igrama i suparništvo među vršnjacima. Djeca su izvanredno privržena grupama sa vođom koje se formiraju oko određenih aktivnosti. U tom dobu intenzivno se razvijaju i motoričke vještine, djeca učestvuju u različitim grupnim igrama, pa se povećava i mogućnost različitih povreda, uključujući i povrede zuba. Početkom puberteta opada učestalost zubnih trauma.
Predispozicijski činioci koji povećavaju sklonost nastanka povrede zuba mogu biti:
1. gornji prednji zubi izbačeni vani
2. kratka gornja usna koja nepotpuno prekriva gornje zube – gornja usna koja potpuno prekriva prednje zube može u slučaju povrede prilično ublažiti udarac, pa će umjesto frakture (preloma) krune često nastati samo blaga luksacija (iščašenje)
3.
određeni psihološki činioci (temperament…) i razne stresne situacije (bolest
djeteta, bolest ili smrt člana porodice, preseljenje…) povećavaju opasnost od
traume, pa su takva djeca izloženija povredama.
Prelomi krune i korijena te potpuno izbijanje gornjih prednjih zuba ubrajaju se u najčešće povrede. Često ih prati jače ili slabije krvarenje uz posjekotinu kože lica, što pruža impresivnu kliničku sliku, s kojom su često u skladu ponašanje djeteta i reakcije roditelja. Stoga valja što prije isključiti prelom vilice ili alveolnog grebena, a ako postoji jače krvarenje ili opsežnija posjekotina, najprije treba njih sanirati. Vrijeme od nastanka povrede do početka liječenja najvažniji je činilac uspješnosti terapije većine zubnih trauma. Stoga se povrede zuba opravdano smatraju hitnim slušajevima u stomatologiji, pa liječenje treba početi što prije. To posebno vrijedi kada je posredi izbijanje zuba ili prelom krune sa otvorenom pulpom (živcem), pri čemu treba što prije zaustaviti krvarenje, replantirati zub (vratiti ga u njegovo ležište) ili prekriti otvorenu pulpu.
Kad je posrijedi izbijanje zuba, roditelji trebaju što je moguće prije doći do stomatologa, a izbijeni zub, ako ga već sami nisu vratili u njegovo ležište (alveolu), do ambulante donijeti u fiziološkoj tečnosti ili mlijeku. Poslije dolaska u ambulantu, odmah nakon izbijanja ili kratko nakon njega, kliničkim pregledom utvrđuje se da li je izbijeni zub isprljan česticama tla (ako se smatra potrebnim, roditelje s detetom uputiti pedijatru zbog prevencije tetanusa), je li oštećen korijen zuba i koliki je stepen resorpcije (stepen nestajanja korijena mliječnog zuba). Ako je riječ o jačem krvarenju, treba ga zaustaviti, a prije odluke o replantaciji treba procijeniti koliko je postupak opravdan. Važna su mjerila za takvu procjenu tzv. ekstraoralno vrijeme, tj. vrijeme od trenutka izbijanja do dolaska u ambulantu, starost pacijenta i stepen resorpcije izbijenog mliječnog zuba. Replantacija nije opravdana ako je zub jače resorbovan, a do njegove fiziološke mene nije ostalo više od godinu dana. Što se tiče ekstraoralnog vremena, ne smije biti duže od 30 minuta jer je u protivnom vjerovatnoća uspjeha vrlo mala.
Ako su roditelji vratili zub u ležište i odmah došli u ambulantu, nastavlja se postupak replantacije, nakon čega se zub imobilizira kompozitnim splintom sljedećih sedam do deset dana. U slučajevima kada izbijeni zub nije moguće replantirati, terapijski postupak sastoji se u izradi parcijalne proteze ili držača mjesta zuba. Da bi ovakvih slučajeva bilo što manje, potrebno je djelovati preventivno, i to zdravstvenim prosvećivanjem djece, roditelja i nastavnika u školama. Putem predavanja, edukativnih filmova i brošura valja upozoravati na najčešće situacije i uzroke nastanka povreda zuba kako bi se izbjegle takve situacije i povećao oprez. Kada govorimo o sprječavanju nastanka zubnih trauma u školi, mjestu s najvećim brojem povreda stalnih zuba kod djece, treba posebno voditi računa o planiranju časova fizičkog vaspitanja. Istraživanja su, naime, pokazala da je oko 12 sati prije podne i između 17 i 18 sati poslije podne najveći rizik nastanka povreda.
Uz to, djeca koja se bave različitim sportovima, na primjer hokejom na ledu, karateom, izloženija su povredama zuba, pa se preporučuje izrada štitnika za zube. Stoga je nužna saradnja roditelja i trenera sa stomatologom koji će djetetu napraviti individualni dentalni štitnik po mjeri. Tako se osigurava bolji sklad sa zubnim lukom, bolje prijanjanje zaštitnog uloška na zube kao i bolji prenos sila. Za razliku od običnih guma kupljenih u prodavnici, individualno izrađeni štitnici ne stvaraju smetnje prilikom disanja i govora, ne ispadaju iz usta te se djeca mogu usresrediti na sportsku aktivnost. Dentalni štitnici (zaštitni ulošci ) mogu se izraditi u različitim bojama, čak s različitim natpisima zavisno od želje sportista, a jedini je uslov stomatologa da svi zubi budu sanirani. Upotreba dentalnih štitnika kod nas još nije toliko raširena kao u drugim evropskim zemljama, gdje je čak obavezna.
