Temporomandibularni poremećaji spadaju među najzahtjevnije bolesti savremene populacije u dijagnostičkom, terapijskom i prognostičkom pogledu, kako kod odraslih, tako i kod djece.
Izraz temporomandibularne disfunkcije je naziv pod kojim se kriju stanja koja dovode do disfunkcije viličnog zgloba ili bolova u području vilice i lica, često oko temporomandibularnog zgloba (TMZ), uključujući i žvakaće i druge mišiće glave i vrata, fasciju ili oboje.

Smatra se da neko ima temporomandibularni poremećaj samo ako je bol ili ograničenje pokretljivosti dovoljno izraženo da zahtijeva zdravstvenu pomoć.
Problem boli u temporomandibularnoj regiji danas je sve više u porastu, a glavnina dijagnostike i terapije u domeni je stomatologa. Ujedno danas temporomandibularne disfunkcije predstavljaju najčešći stomatološki problem s kojim se sreće sve više populacije.
Temporomandibularni zglob (vilični zglob) je jedan od najsloženijih zglobova u tijelu, to je područje veze između mandibule i lobanje. Temporomandibularni zglob je jedini pokretni zglob glave. Temporomandibularni poremećaji (temporomandibularne disfunkcije, temporomandibular disorders, temporomandibular disfunctions, TMD ) spadaju među najzahtjevnije bolesti savremene populacije u dijagnostičkom, terapijskom i prognostičkom pogledu, kako kod odraslih, tako i u djece.
Temporomandibularni poremećaji shvaćeni su kao grupa bolnih stanja u žvačnim mišićima, viličnom zglobu i pripadajućim strukturama, odnosno smatraju se oblikom muskuloskeletne boli.

Poremećaji temporomandibularnog zgloba mogu se podijeliti u tri glavne grupe :
*Poremećaji kondil – disk kompleksa,
*Strukturne nepodudarnosti zglobnih površina i
*Upalni poremećaji zgloba.
Dijagnoza temporomandibularnih poremećaja se postiže anamnezom, kliničkim pregledom, DKI /TMP protokolom i dodatnim dijagnostičkim ispitivanjem. Anamnezom utvrđujemo trenutno tegobe, gdje će nam pacijenti na pitanje : „ Gdje i kakav je bol? „ odgovoriti na jedan od dva moguća odgovora.
Jedna grupa pacijenata pokazaće na bol u predjelu zgloba i tada znamo da je to tipičan artrogeni bol, dok će druga grupa pacijenata reći da je to tupi bol u predjelu obraza, vrata ili ugla donje vilice i to će ukazivati na miogeni bol. Klinički pregled obavlja se standardnim metodama : inspekcijom, palpacijom, perkusijom i auskultacijom.
Palpacijom se mogu otkriti hipersenzitivna područja koja ukazuju na neku neuropatiju ili predstavljaju trigger – zonu nekog miofacijalnog poremećaja. Pregled temporomandibularnih zglobova obuhvata : palpaciju područja temporomandibularnih zglobova, identifikaciju zvukova u TM zglobovima pri pokretima mandibule i ispitivanje aktivne i pasivne pokretljivosti donje vilice.

DKI / TMP protokol uključuje sljedeće podatke :
*Demografske osobine populacije : dob, spol, etnička pripadnost, rasa, edukacijska razina, bračni status, razina prihoda.
*Osobine bolesnika : treba zabilježiti varijable koje opisuju klinički važne osobine populacije, iako one ne ulaze izravno u određivanje dvoosovinskog klasifikacijskog sustava ( osi I i II ). Osobine bolesnika su oralne navike ( kako ih sami bilježe ) i drugi mogući rizični čimbenici te vremenski oblici znakova i simptoma TMP – a.
*Dijagnoza prema osi I : dopuštene su višestruke dijagnoze sa sljedećim ograničenjima: maksimalno jedna dijagnoza povezana sa mišićnim poremećajem; maksimalno jedna dijagnoza povezana sa pomakom diska po zglobu; maksimalno jedna dijagnoza po zglobu iz kategorije artralgije / artritisa / artroze zglobnog poremećaja.
I još jedna dijagnostička procedura je radiografija : ortopan, CT ili MRI, kojima uvijek mora predhoditi anamneza i klinički pregled. Terapija temporomandibularnih poremećaja može biti : fizikalna, medikamentozna i hirurška. Modaliteti fizikalne terapije predstavljaju fizikalne postupke koji se mogu primjeniti na pacijentu.
Mogu biti podijeljeni na sljedeće vrste: termoterapija, terapija hlađenjem, ultrazvuk, fonoforeza, iontoforeza, EGS terapija, transkutana električna stimulacija živaca ( TENS ), akupuntura i laser.

Pri liječenju temporomandibularnih poremećaja najčešće se koriste analgetici, nesteroidni protuupalni lijekovi, kortikosteroidi, anksiolitici, mišićni relaksansi, antidepresivi i lokalni anestetici.
Analgetici, kortikosteroidi i anksiolitici su indicirani za akutnu bol temporomandibularnog poremećaja; NSAID, mišićni relaksansi i lokalni anestetici mogu se koristiti i za akutna i za hronična stanja; a triciklički antidepresivi su prije svega indicirani pri zbrinjavanju hronične orofacijane boli.
Hirurške procedure koje se primjenjuju u TMZ su: artrocenteza, artroskopija, artrotomija kondilotomija, zamjena zgloba i artroplastika. Stomatolozi bi trebali poznavati etiologiju, dijagnostiku i terapiju samih temporomandibularnih poremećaja kako bi uspješno mogli riješiti boli svojih pacijenata kojima to jako utječe na kvalitetu života.
Izvor: DenTBiH