Ortodoncija predstavlja granu stomatologije koja se isključivo bavi nepravilnim zagrižajima (malokluzija). Ove nepravilnosti mogu biti dio lošeg položaja zuba i loših međuviličnih odnosa. Sama riječ “ortodoncija” nastala je od grčkih reči orthos, što u prevodu znači prav ili savršen, i odous, što u prevodu označava zub. Ortodoncija se uglavnom bavi ispravljanjem malokluzija kao i uticajem na rast i razvoj vilica u cilju sprječavanja nastanka ovih malokluzija. Malokluzije predstavljaju stanja u kome postoji odstupanje od normalnog odnosa jednih zuba prema drugim zubima u istom zubnom luku, kao i prema zubima suprotnog luka.
U mnogim slučajevima teško je odrediti da li jedna malokluzija pripada ekstremnim varijacijama normalnog stanja ili nepravilnostima u razviju. Prema današnjoj klasifikaciji, sve malokluzije mogu se podijeliti u nekoliko grupa – nepravilnosti u položaju, nepravilnosti u broju, nepravilnosti u obliku zuba, nepravilnosti u veličini zuba, nepravilnosti u strukturi zuba. Nepravilnosti zubnih lukova: tjeskoba zuba, rastresitost zuba, nepravilnosti u obliku zubnih nizova, nepravilnosti u veličini zubnih nizova, mehanizam ispravljanja zuba.
Mehanizam ispravljanja zuba zasniva se na mogućnostima pomjeranja zuba ortodontskim aparatima bez štetnih posljedica po zub i, prije svega, mogućnosti kosti da se prilagođava uticajima raznih sila. Pomjeranje zuba dešava se tokom cijelog života – nicanjem, zubi se pomjeraju kroz viličnu kost, trošenje zubnih krunica dovodi do njihovog stalnog nicanja iz alveole, kontaktne tačke između zuba vremenom, zbog abrazije, postaju kontaktne površine, zbog čega se zubi neprekidno pomjeraju, rani gubitak mliječnih i stalnih zuba praćen je spontanim pomjeranjem susjednih zuba prema praznom prostoru.
Kako se zubi spontano pomjeraju tako se sa njima seli i zubna čašica. Najveći broj ortodontskih aparata za liječenje malokluzija zasnovan je na dejstvu mehaničkih sila. Zbog toga se dejstvo sila mora brižljivo prilagoditi mogućnostima potpornih tkiva, jer bi u suprotnom došlo do njihovog oštećenja. Pored mnogobrojnih faktora koji se moraju uzeti u obzir, prilikom planiranja ortodontske terapije najveći uticaj ima prije svega životno doba pacijenta. Odmah treba naglasiti da je životno doba pacijenta, u kome se mogu izvršiti ortodonstka pomjeranja, skoro neograničeno.
Dozirane sile prouzrokuju pomjeranje zuba i poslije 30-te, pa i 40-te godine života. Kako ortodontsko liječenje u cjelini, tako i pomjeranje zuba, brže je i uspješnije, a postignuti rezultati stabilniji, ako se terapija obavlja u mlađim uzrastima. Kod odraslih osoba, reakcije tkiva na ortodontske sile su nešto usporenije, tako da su pomjeranja zuba sporija. Svi ortodontski aparati (fiksni i mobilni) rade na istom principu. Upotrebom blage sile , djelovi ovih aparata deluju na zube i njihove alveole (čašice). Tim laganim pritiskom dešavaju se dvije stvari. Na strani gdje je usmeren pritisak dolazi do aktivacije ćelija koje razaraju kost. U isto vrijeme se na suprotnoj strani aktiviraju ćelije koje stvaraju novu kost. Na taj način cijela alveola “putuje” noseći sa sobom i sam zub.
Mobilni ili pokretni pločasti ortodontski aparati predstavljaju najčeši vid ortodontskih pomagala kod pacijenata. Ovi aparati su u velikom procentu efikasni za ispravljanje gotovo svih vrsta malokluzija dok je postupak njihove izrade relativno jednostavan i ne predstavlja veliko opterećenje za pacijenta. Kako su pacijenti, kojima se rade ovakve vrste aparata, upravo djeca, ova činjenica veoma je značajna jer se time sprJečava odbojnost dJeteta prema ovim aparatima. Treba naglasiti da je, ne samo proces izrade već i samo nošenje ovih proteza apsolutno bezbolno. U suprotnom, ukoliko se pri nošenju aparata dijete požali na bol to je znak da je pritisak aktivnih elemenata na zube preveliki.
Pokretni pločasti aparati pomJeraju zube vršeći pritisak na krune zuba. Oni to ostvaruju preko svojih aktivnih elemenata (kukice, opruge, zavrtnji …). Neki od tih elemenata djeluju automatski (kukice i opruge), dok neke treba aktivirati (zavrtanj). Mobilni ortodontski aparati moraju se nositi uveče, u toku spavanja, kao i minimum četiri do pet sati u toku dana. Fiksni ortodonstki aparati se, kao što im i samo ime kaže, postavljaju na zube na taj način da ih može postaviti i ukloniti samo terapeut. Pričvršćavanje se obično izvodi putem posebnih dIjelova odnosno preko atečmena i bravica.
Terapija fiksnim ortodonstkim aparatima je individualna i može trajati od šest mjeseci pa do nekoliko godina. Međutim, ortodontska terapija ne završava se skidanjem fiksnog aparata. Ona se može smatrati završenom samo ako i poslIJe prestanka nošenja aparata novi položaj zuba ostane nepromijenjen. Naime, iz iskustva je poznato da pomjereni zubi, po prestanku nošenja aparata, imaju tendenciju da se vrate u svoj prvobitan položaj. Kako bi se ova pojava spriječila, poslIJe skidanja fiksnih ortodontskih aparata postavljaju se takozvani retencioni aparati. Oni, takođe, mogu biti fiksni mada su češće mobilni i po svom obliku liče na pokretne pločaste aparate (proteze za djecu). Dužina nošenja ovih proteza zavisi prije svega od malokluzije koja je bila liječena.
