Rad s djecom i osobama s posebnim potrebama zahtijeva potpuno individualan pristup koji se nikako ne može uklopiti u postojeće okvire rada u uobičajenoj svakodnevnoj praksi.
Iako su to pacijenti kao i svi drugi, potreban je poseban psihološki model komunikacije. Nužno je steći povjerenje takvih pacijenata prije bilo kakvog rada u ustima.
Definitivno nije dovoljno samo primijeniti znanje stečeno školovanjem iako se u sklopu kolegija Dječja i preventivna stomatologija uči i radi na tu temu. Stomatolozi uglavnom odbijaju rad s djecom i osobama s posebnim potrebama misleći da nisu dovoljno educirani i osposobljeni za takav rad.
Ponavljam, rad s takvim pacijentima zahtijeva individualan pristup. Svaki stomatolog mora znati svoje mogućnosti, ali i granice. Ukoliko mislite da nemate dovoljno strpljenja ili da niste sigurni hoćete li nešto dobro uraditi, onda je pošteno reći da to ne možete.
I ne treba to biti nikakav problem, ali onda pokušajte naći kolegu kojeg možete preporučiti u takvom slučaju. Strpljenje je nešto što se podrazumijeva u ovakvom radu. Treba razbiti strah od nepoznatog, paziti da se ne prilazi pacijentu naglo.
Ne treba im stavljati nikakve instrumente u usta prije nego što im se objasni šta je to i čemu služi, naravno rječnik ćete prilagoditi sposobnostima pacijenta. Svaki kontakt s pacijentom s posebnim potrebama je riskantan u smislu neprihvatanja terapeuta i odbijanja rada, pa je i svaki uspjeh u tom pogledu veliki napredak.
Pohvala je nešto što godi svima, a ovim pacijentima posebno. Uvijek, bez izuzetka, treba pohvaliti svaki napredak. Položaj pacijenta mora biti udoban, glava mora biti u položaju koji pacijentu odgovara, terapeut se mora prilagoditi situaciji.
Treba dobro procijeniti mogućnosti i potrebe pacijenta s posebnim potrebama, a naročito njegovu sposobnost saradnje sa stomatologom. Ukoliko pacijent ne prihvati rad i odbija bilo kakav kontakt s terapeutom, ne treba odustati i odmah reći da pacijent nije za rad po uobičajenim procedurama.
Treba imati strpljenja i pokušati još nekoliko puta. Treba istaknuti da djeca i osobe s posebnim potrebama uglavnom žive u vrlo malom krugu osoba, većina ih se ne kreće puno u javnosti (posebno u manjim sredinama). Sama ta činjenica nam govori da je za njih dolazak u stomatološku ordinaciju gdje je sve novo i nepoznato velika promjena i stres.
Zato će u startu odbiti saradnju, ali dopustite im da vas upoznaju. Od velike važnost je dobra saradnja s roditeljima ili starateljima ovih pacijenata. Roditelji odnosno staratelji najbolje poznaju svoju djecu i stomatologu mogu ponuditi sve potrebne informacije neophodne za rad.
Većina stomatoloških pacijenata s posebnim potrebama ima problem s održavanjem oralne higijene zbog nedovoljne spretnosti i mentalne nezrelosti. Oralnu higijenu im trebaju da održavaju roditelji/staratelji. Prije svega potrebno je procijeniti stanje pacijenta obzirom na dijagnozu. Npr. osobe s Down sindromom su najčešće kooperativne.
Znaju biti agresivne i u tom slučaju trebate zauzeti čvrst stav, ali ne smijete povisiti ton glasa. Opet se vraćamo na strpljivost, neophodna je. Ali, većina osoba s Down sindromom su dobrice koje imaju neku svoju priču, imaju nekog idola, film ili seriju koju vole, obožavaju neke igračke, boje i sl.
Jednostavno uz pomoć roditelja ćete saznati nešto o tome i upustite se u „priču bez kraja“. Možda ćete pričati s njima 20 minuta, a u ustima raditi svega pet, deset minuta ali nema veze, uradili ste ono što je trebalo, a to je najvažnije. Autistične osobe su specifične po tome što imaju svoju rutinu, koja je dolaskom u stomatološku ordinaciju poremećena.
Često ne prihvataju nikakav oblik komunikacije s terapeutom. U takvim slučajevima je najvažnija komunikacija s roditeljima. Takvog pacijenta treba upoznavati postupno. Ako treba zamolite roditelje da dijete/osobu dovedu nekoliko puta samo da se upoznate, razgovarate i sl.
Ako znate da takva djeca nešto vole, kao npr. bombone i sl., potrudite se da to nabavite i poklonite im neku sitnicu. Ako je u pitanju blaži ili srednji oblik autizma, nakon što vas upozna, takvo dijete /osoba će pristati na rad kada se najmanje nadate.
Rad s djecom koja nisu u mogućnosti verbalno komunicirati se uglavnom svodi na vrlo dobru komunikaciju s roditeljima. Ukoliko pacijent nije agresivan, vrlo lako se može uraditi zahvat. Osobe s cerebralnom paralizom i sličnim stanjima gdje su kretnje ograničene, takođe, trebaju individualan pristup jer je kod svakog od njih stanje drugačije.
Treba procijeniti može li takav pacijent dovoljno dugo držati usta otvorena, hoće li doći do neželjenog pokreta, grča ili trzaja. Posljedice toga mogu biti povrede iglama, instrumentima ili aspiracija sitnih instrumenata ili materijala. Ukoliko se radi o slijepim osobama potrebno im je sve objasniti.
Kod gluvih osoba treba uspostaviti odnos očima, ako treba skinuti masku i koristiti vizir jer uglavnom čitaju s usana. Ako je moguće, bilo bi poželjno naučiti nešto od znakovnog jezika, onoliko koliko je potrebno u radu. Tehničke poteškoće u svakom slučaju su nedovoljno prostora u radnom polju terapeuta.
Svi smo naviknuti na to da kad kažemo pacijentu da otvori usta, on to i napravi. U ovakvim slučajevima to nije moguće. Obično pacijenti ne mogu dovoljno otvoriti usta, a teško mogu izdržati u takvom položaju. Slina se luči brže i u većoj količini nego kod uobičajenih pacijenata pa je suvo radno polje teško održivo.
Jezik je obično jako uvećan (naročito kod Down sindroma) i vrlo nemiran što, takođe, otežava rad. Postoji i velika mogućnost da će pacijent, svjesno ili nesvjesno, povrijediti terapeuta, bilo da ga ugrize, ogrebe ili udari.
Treba biti spreman na takve situacije i ne treba se ljutiti, jer su to zapravo situacije gdje takav pacijent „brani svoju teritoriju“ tj. sebe. Postoje posebni otvarači za usta, ali treba procijeniti mogu li se primjeniti kod svakog pacijenta. Ponekad treba improvizovati, npr. polugu ili neki drugi instrument omotatati gazom u nekoliko slojeva i dati pacijentu da zagrize.
Tako pacijent ima osjećaj sigurnosti, a vi možete uraditi planirani zahvat. Ukoliko je moguće zahvat treba raditi u lokalnoj anesteziji, jer je pacijentu tada puno ugodnije. Naravno ako dijagnoza i stanje pacijenta to dopuštaju. Ukoliko, ipak, nije moguće ostvariti pozitivan kontakt, pacijenta s posebnim potrebama treba uputiti na zahvat u opštoj anesteziji.
U tom slučaju pacijent prolazi provjeru ordinirajućeg doktora koji vodi brigu o njegovoj osnovnoj bolesti odnosno stanju. Potrebno je uraditi laboratorijske analize u skladu s dijagnozom. Često je i to nemoguće zbog agresivnosti pacijenta, u tom slučaju se nakon uvođenja pacijenta u opštu anesteziju rade brze pretrage.
Uvođenje u opštu anesteziju pacijenta s posebnim potrebama i često pratećim teškim dijagnozama nije nimalo bezazlen postupak. Potrebno je timski procijeniti takav postupak.
Anesteziolozi imaju veliku odgovornost pri takvim zahvatima pa saradnja anesteziolog – ordinirajući doktor – stomatolog mora biti na najvišem nivou. Sam stomatološki zahvat kod pacijenata u opštoj anesteziji počinje higijenom radnog polje, čišćenjem mekih i tvrdih zubnih naslaga te poliranjem zuba.
Nakon toga se procjenjuje stanje zuba u smislu zahvaćenost karijesom. Zatim se ide konzervativno restaurirati sve zube koji se mogu na taj način sanirati. Ukoliko postoje duboki karijesi s otvorenom pulpom, treba dobro procijeniti ima li endodontsko liječenje takvog zuba smisla.
Naime, nemoguće je dobiti uvid u stanje korijena i okolne kosti jer najčešće nemamo ni rtg snimak. Endodontski se zahvat obavlja samo ukoliko ima dovoljno zdrave strukture zuba i ukoliko se procijeni da je takav zub moguće zadržati u ustima barem narednih nekoliko godina.
Ukoliko se procijeni da je zub inficiran duži vremenski period, prisutne su fistule ili otekline ili je kruna zuba destruirana karijesom u tolikoj mjeri da se ispun na zubu ne može napraviti uobičajenim konzervativnim postupkom, takav zub se ekstrahira.
Sve jako destruirane zube i zaostale korijenove se, takođe, ekstrahira, a rane se po potrbi ušivaju samoresorbirajućim koncem. Pacijent se isti dan otpušta na kućni opravak. Roditeljima treba objasniti (detaljno objasniti, ne samo napomenuti) da se održava higijena usta, obrati pažnja na prehranu nekoliko dana nakon zahvata.
Ukoliko je više zuba ekstrahirano ili je bilo prisutno više upalnih procesa na zubima potrebno je pacijentu dati antibiotik i / ili analgetik u saradnji s ordinirajućim doktorom (uvijek forsirati timski rad).
Teško je procijeniti da li je zahvat uobičajenim postupkom u stomatološkoj ordinaciji ili u opštoj anesteziji u bolničkim uslovima bolji za pacijente s posebnim potrebama, jer su svi oni posebni na svoj način. I jedan i drugi postupak imaju svoje prednosti i mane.
Ono što je na kraju bitno je to da se ovakvim pacijentima pruži stomatološka pomoć, jer oni je zaslužuju kao i svaki drugi stomatološki pacijent. U Bosni i Hercegovini je otvorena prva stomatološka ordinacija za rad s djecom i osobama s posebnim porebama u bolnici „dr Fra Mato Nikolić“ u Novoj Biloj, uz veliku pomoć Ministarstva zdravlja kantona/županije Središnja Bosna, a na inicijativu Udruženja roditelja djece s posebnim potrebama „Betanija“ iz Viteza.
Ovom projektu su se nesebično pridružili stomatolozi dr Nikola Matković, dr Anja Hačimić i dr Ivana Vidović iz Viteza, dr Suzana Lovrić iz Fojnice, dr Nikola Kezić i dr Robert Fišić iz Novog Travnika i dr Ozrenka Raič iz Busovače.
Ordinacija je počela s radom 10.10.2018. godine uz nesebičnu pomoć i obuku od strane dr. stom. Lidije Arapović i dr Zorana Karlovića, spec. anesteziologa iz Mostara koji su do tada radili isti posao u Mostaru, u sklopu Caritasa.
Naknadno su dobili prostor i ordinaciju u sklopu Medicinskog fakulteta Univerziteta u Mostaru. Od početka rada 10.10.2018. do marta 2020. godine i početka pandemije Corona virusa, kroz ordinaciju u Novoj Biloj je prošlo preko 200 pacijenata s posebnim potrebama, kojima je pružena adekvatna stomatološka pomoć.
