Prvi privatni zubar u prijestonici SFRJ – i ljekar i preduzetnik sa živcima od čelika

Prvi privatni zubari u komunističkoj SFR Jugoslaviji bili su pravi avanturisti, ljudi s genijalnom vizijom, planom i petljom da prihvate najveći rizik – jer ako ne uspiju, slijedi propast svega što su uložili u novu ordinaciju.

Šta je tu neobično da zubar ima svoju privatnu radnju i kako taj posao uopšte može da propadne, zapitaće se neko danas… Pa, bilo je itekako neobično u tom vremenu i sistemu, i zato je važno prisjetiti se kroz šta je jedan školovan stomatolog morao da prođe da bi samostalno liječio pacijente koji su u njega ili nju imali povjerenja.

Država je do kraja 1980-tih godina imala apsolutni monopol nad zdravstvom – u domu zdravlja imali ste sve, pa i zubarske usluge, besplatno.

Državni zubari su imali na raspolaganju opremu, radili su u sistemu, jedino su oni smjeli da izdaju recepte za lijekove…

Uprkos tome, pomisao na liječenje zuba uvijek izazivala poseban strah, koji su privatnici svojim pristupom kasnije ipak znatno ublažili. Državne zubare je, možda i nepravedno, pratio glas da su nekad grubi, da rade “na živo“, bez anestezija, na to treba dodati čekaonice, neprijemčivi izgled ordinacija… Sve u vezi sa zubarom bilo je jednostavno neprijatno.

Tih osamdesetih godina 20. vijeka otvorila se ipak mogućnost da zubar sam osnuje svoju ordinaciju. Ali je to u praksi djelovalo kao nemoguća misija. Svuda su bili zidovi, odnosno, sistemske prepreke, pa je osim znanja iz medicine, za otvaranje privatne ordinacije trebalo da znate i da ih sve preskočite. Drugim riječima, trebalo je biti privatnik, preduzetnik, imati dragocjenu sposobnost bez koje je sve znanje ovog svijeta bilo nemoguće unovčiti u dolazećem kapitalizmu, iako su se tada još uvijek svi kleli u – socijalizam.

U to vrijeme privatna praksa je doslovno bila odricanje od sigurnosti, zagarantovane plate i penzije, izlazak iz sistema koji je jedini “garantovao preživljavanje”, to je bio put u nepoznato.

Jedan od prvih koji su istupili bio je dr Vojislav Kuzmanović iz Zemuna. Odmah je učinio ključnu stvar – klijenta je stavio na prvo mjesto, čime je ekspresno “oteo” pacijente državnoj konkurenciji.

“Pacijent ne može da čeka. Zato vas ne mogu primiti u radno vrijeme. Sticanje klijentele ovog trenutka je moja najveća briga“, govorio je zainteresovanim novinarima, koji su na vijest da je na adresi Matije Gupca 30 (danas Karamatina ulica) otvorena prva privatna stomatološka praksa nagrnuli da vide o kakvom novom fenomenu je tu bila riječ.

Poslovni prostor? Nije ga imao. Radio je u stanu. Ne svom, već društvenom, gdje je bio nosilac stanarskog prava. San je bio ostvariv uz dosta papirologije. Zgrada je bila pod zaštitom države, pa je saglasnost morao da da i Zavod za zaštitu spomenika kulture!

“U opštini su, moram da kažem, bili zgranuti mojim zahtjevom, jer se tome valjda nisu nadali tako brzo“, kazao je zubar.

Ipak, lepo je primljen. Pa dobro, i valja se, zubar će svakome zatrebati.

Morao je da ima projekat, građevinsku dozvolu, zaseban mokri čvor, na sve papire je čekao dva mjeseca, a kada ih je dobio majstorisale su njegove kolege na zajedničkoj radnoj akciji. Jer, ako Voja uspije, uspjeće i oni! Bilo je vjerovatno teško, ali svima je bilo jasno da kapitalizam kuca na vrata.

“Čekaonica uzorna, prostrana i udobna. Ordinacija još veća”, pisali su reporteri te jeseni 1987. godine.

Bilo je predviđeno da ima najmanje 12 kvadrata za ordinaciju, što je bio minimalan zahtjev. A njegova ordinacija bila je znatno veća.

Pravila su pravila – Vojislav je morao da kupi šest kompleta pribora za skidanje kamenca, iako je za tu namjenu imao ultrazvučni aparat. Godinama je malo po malo nabavljao opremu i čekao trenutak kada će svoje ime da istakne na zgradi.

“Morao sam da preuzmem rizik, jer se jedino tako uspijeva u životu”, govorio je.

U to vrijeme ilegalni rad nije bio nepoznat.

“Samo dok nas bude više, osnovaćemo udruženje, donijeti statut, norme ponašanja. Za sve se mora naći mjera. Nismo pijačari, nego ljekari. Ne plašimo se onih koji će nastaviti ilegalno da rade, a takvih će sigurno biti: ljudi vole da idu na sigurno, a dozvola za rad je garancija da jedna ordinacija ima sve što treba“, dodao je dr Kuzmanović, koji tada još uvijek nije imao pravo na jednu izuzetno važnu stvar – pečat s ID brojem kako bi pisao recepte za antibiotike i druge lijekove!

Izvor: Kaldrma