fbpx
NaslovnaIntervjuOrtodontska terapija

Ortodontska terapija

Ortodoncija je specijalistička grana stomatologije koja se bavi dijagnostikom, prevencijom i ispravljanjem nepravilnog položaja zubi, te nepravilnog odnosa između gornje i donje čeljusti. Većina pacijenata obraća se ortodontu jer želi da poboljša izgled svojih zubi, a time osmijeha i lica.

Šta je ortodoncija?
Ortodoncija je oblast stomatologije koja se bavi ispravljanjem nepravilnog položaja zuba i nepravilnog položaja vilica. Cilj ortodontske terapije je postići pravilan i estetski izgled zagrižaja koji će omogućiti optimalnu funkciju žvakanja i preraspodjelu sila tako da dobijemo jednako opterećenje svih zuba.

Foto: pharmamedica.rs
- Advertisement -

Šta se sve liječi ortodontskom terapijom?
Zadaci ortodoncije ne uključuju samo estetiku, već se ortodontskom terapijom popravlja funkcija zuba i orofacijalnog (žvačnog) sistema, sprječava prekomjerno trošenje zuba i preopterećenje viličnog zgloba i mastikatornih mišića. Osim funkcijskih poboljšanja, estetske i psihološke promjene kod pacijenta opravdavaju nošenje ortodontskih aparata.

Koje su indikacije za ortodontsku terapiju u dječjoj dobi?
Indikacije za ortodontsku terapiju u dječjoj dobi su:
*poboljšanje međuzubnog odnosa pri obostranom unakrsnom zagrizu, obrnutom preklopu, otvorenom zagrizu, dubokom zagrizu kao i pomaku i nagibu pojedinih zuba
*odvikavanje od neželjenih navika (sisanje palca, prsta, neanatomskih dudica, duga upotreba bočica, disanje na usta, sisanje predmeta, pritiskivanje jezika na zube, držanje olovke u ustima za vrijeme učenja, itd.)

*korekcijski zahvati radi poboljšanja estetike i izgovaranja glasova
*korekcija nepravilnog položaja pojedinih zuba pri kompresiji (zbijenosti) i dijastemi (razmaku)
*smještaj “potonulog” zuba u zubni niz, odnosno izvlačenje zuba ako je zaglavljen u kosti
*korekcija zubnog luka u slučaju prekomjernog broja zubi, gubitka ili preranoga gubitka te urođenog nedostatka zubi, usklađivanje vremena i tempa izmjene mliječnih zuba s trajnim zubima…

Koje su indikacije za ortodontsku terapiju kod odraslih?
Indikacije za ortodontsku terapiju u odraslih su:
*priprema za izradu fiksnih ili mobilnih protetskih nadomjestaka
*korekcijski zahvati radi poboljšanja estetike i izgovaranja glasova
*poboljšanje međuzubnog odnosa pri obostranom unakrsnom zagrizu, obrnutom preklopu, otvorenom zagrizu, dubokom zagrizu kao i pomaku i nagibu pojedinih zubi

*uspostavljanje optimalnog međuviličnog odnosa
*korekcija nepravilnog položaja pojedinih zuba pri kompresiji (zbijenosti) i dijastemi (razmaku)
*potreba rasterećenja viličnog zgloba
*smještaj “potonulog” zuba u zubni niz, odnosno izvlačenje zuba ako je zaglavljen
raspoređivanje preostalih zuba u slučaju gubitka ili urođenog nedostatka zubi…

Pođimo od početka
Kliničkim pregledom najprije treba ustanoviti kakvo je stanje u usnoj šupljini, uključujući nedostatak ili oštećenje zuba i potpornih tkiva kao i pacijentovu sposobnost održavanja dobre oralne higijene, što je od presudne važnosti za oralno zdravlje uopšteno, a posebno kad je riječ o fiksnom ortodontskom aparatu.

Tako se izbjegavaju brojne komplikacije koje nastaju kao posljedica loše oralne higijene (upala zubnog mesa, bujanje zubnog mesa, demineralizacija gleđi, to jest bijele pjege koje uz lošu higijenu prelaze u karijes). Svakako treba obratiti pažnju i na eventualne parodontološke probleme, koji su mnogo češći u odrasloj dobi. No, bez obzira na to o kojoj je vrsti terapije riječ, ortodontska terapija može početi tek u trenutku kada su svi zubi sanirani i kada je očišćen zubni kamenac.

Realna očekivanja prije svega
Prije početka ortodontske terapije važno je znati koji su pacijentovi problemi vezani uz oralno zdravlje i koja su njegova očekivanja, nakon čega je potrebno napraviti detaljan plan terapije i prezentovatri ga pacijentu. Kod određenog postotka odraslih pacijenata očekivanja od terapije su nerealna i nedostižna, pa u tim slučajevima treba postići kompromis između očekivanja i realnih terapijskih mogućnosti.

Želim istaći da svaka od navedenih naprava ima svoje prednosti i mane, indikacije i kontraindikacije te da o izboru naprave i vrsti terapije odlučuje isključivo ortodont, koji ima zadnju riječ kad je riječ o odabiru optimalnog rješenja, kao i u procjeni koji pacijenti nisu kandidati za ortodontsku terapiju zbog nezadovoljavajuće oralne higijene, nedostatka motivacije ili nerealnih očekivanja. Zavisno o težini slučaja, ortodontska terapija može trajati od nekoliko mjeseci pa do dvije ili tri godine.

Priprema pacijenta
Nakon prvih konsultacija na kojima je ustanovljena potreba za terapijom, kod ortodonta se zakazuje termin za dijagnostičke postupke. Ortodontska dijagnostika je temelj daljim koracima terapije te je ključna za uspješnost iste. Temeljnom dijagnostikom mogu se predvidjeti i izbjeći problem koji se mogu pojaviti tokom terapije.

Plan terapije definiše se sljedećim prikupljanjem podataka: stomatološka i medicinska anamneza, analiza studijskih modela uz prethodno uzimanje otisaka i registrovanje zagrižaja, stomatološka i medicinska anamneza, analiza ortopantomograma, analiza telerendgena, ortodontski set fotografija, analiza lica i osmijeha, funkcionalna analiza, kefalogram, tok zahvata.

Kakve vrste ortodontskih aparata postoje?
Ortodonske naprave dijele se na mobilne i fiksne. Mobilne ortodontske aparate pacijent može sam skidati i stavljati dok su fiksni ortodontski aparati učvršćeni na površinu zuba. Fiksne, nepomične aparate postavlja ortodont direktno u ustima i skida ih nakon završene ortodontske terapije dok se mobilni, pomični aparati izrađuju u dentalnoj laboratoriji. Izbor i vrsta aparata (mobilnog ili fiksnog), zavisi o dijagnozi pacijenata i o dobi u kojoj je terapija započeta.

Mobilni ortodontski aparati
Što je to mobilni ortodontski aparati i kada se najčešće koriste?
Mobilni ortodontski aparati su ortodontske naprave koje pacijent sam stavlja i vadi iz usta. Izrađuju se u dentalnoj laboratoriji na bazi otiska i zagriza koji ortodont uzima u ordinaciji. Njihova primjena danas je ograničena na određene faze u terapiji nekih poremećaja, i to uglavnom kod djece u doba mješovite denticije (kada su prisutni još i mliječni zubi). Mogu služiti i za održavanje rezultata terapije.

Kakve vrste mobilnih ortodontskih aparata postoje?
Kao mobilne ortodontske naprave najčešće se koriste:
*Aktivna ploča; to je vrsta mobilno ortodontske naprave koja se primjenjuje zasebno za svaku vilicu. Ima različite žičane elemente i ponekad vijak kojeg sam pacijent okreće (ključićem) prema uputstvu ortodonta. Oni su indicirani kada postoji potreba za: pomicanjem pojedinačnih zuba i grupe zuba, širenjem i oblikovanjem vilice i zubnih lukova, modifikacijom rasta za vrijeme mješovite denticije ili retencijom (za održavanje postignutih rezultata) poslije fiksne ortodontske terapije.

*Postoje i tzv. funkcionalne bimaksilarne naprave (aktivator, bionator i sl.) koje se sastoje od jednog dijela za obje vilice, u ustima ne stoje stabilno, pomažu u: ispravljanju nepravilnosti u međuviličnom odnosu, ispravljanju nekih loših navika (npr. sisanje prsta, tiskanje jezika, disanje na usta) i korekcija nepravilnih orofacijalnih funkcija (prvenstveno gutanja, disanja i govora). Ti aparati imaju učinka samo kod djece u razvoju.

Koliko se dugo dnevno moraju nositi mobilni ortodontski aparati?
Da bi se postigli željeni rezultati mobilni se aparati moraju nositi minimalno 14-16 sati dnevno, važne su i redovne kontrole na kojima ortodont “aktivira” aparat i saradnja djece u toku terapije. U cilju očuvanja oralnog zdravlja u toku ortodontske terapije nužna je i adekvatna higijena, pri tome vrijedi pravilo: čisti mobilni ortodontski aparat se stavlja na čiste zube.

Fiksni ortodontski aparati
Što su to fiksni ortodontski aparati i od čega se sastoje?
Fiksni ortodontski aparati su naprave kojima se ortodontske anomalije ispravljaju djelovanjem specifičnih elemenata koji su učvršćeni na površini zuba = bravice (metalne ili estetske) i luka (žica) i niz drugih elemenata koji se po potrebi mijenjaju na kontrolnim pregledima. Bravice se lijepe na svaki zub i uloga im je da drže luk ili žicu. Osim bravica na zube se fiksiraju i prstenovi i/ili tube (cjevčice).

Oni se najčešće postavljaju na prve kutnjake i/ili druge kutnjake u svakoj vilici. Oni su sidrišta fiksne ortodontske naprave. Luk ili žica dio je fiksne ortodontske naprave koji se mijenja, imaju aktivnu funkciju pomaka zuba u željenom smjeru. Žice koje se koriste sastavljene su od sofisticiranih legura koje djeluju na zub blagim kontinuiranim i fiziološkim silama, bez ikakvih štetnih učinaka na zube i potporne strukture, čime je bol i nelagoda u prvim danima terapije svedena na minimum. One se vežu na bravice uz pomoć gumica ili metalnih tankih žica (vezilica), no danas osim konvencionalnih postoje i samoligirajuće bravice. Samoligirajuće bravice provode male sile i male frikcije (trenja) te svojim mehanizmom skraćuju vrijeme liječenja.

One omogućavaju i kontrole u većim vremenskim razmacima (idealno svakih 6-8 nedelje). Fiksne ortodontske naprave postavlja ortodont direktno u ustima pacijenata i danas su one izbor u liječenju većine ortodontskih anomalija, naročito u odrasloj dobi. Fiksna ortodontska naprava postavlja se gotovo uvijek i u gornjoj i u donjoj vilici kako bi se postigli dobri odnosi između vilice i što bolja okluzija. Prije početka terapije svi zubi moraju biti sanirani, a higijena treba biti savršena, jer sve neželjene promjene (upala zubnog mesa, karijes, oštećenja gleđi) posljedica su isključivo loše higijene.

Šta je to lingvalni ortodontski aparat?
Lingvalni ortodontski aparat je specijalna vrsta fiksnog ortodontskog aparata. On se postavlja na stražnju (lingvalnu) površinu zuba. Takav je aparatić sasvim nevidljiv, te je primjeren za sve koji žele izravnati zube na potpuno diskretan način. Idealan je za odrasle pacijente s relativno skladnim zagrizom. Bravice su posebno dizajnirane male i tanke pa je iritacija jezika minimalna i nestaje u prvim danima terapije.

No kao i svako liječenje, tako i terapija lingvalnom metodom ima svoje prednosti i nedostatke. Prednost je estetika, a nedostatak je što nije primjerena za sve ortodontske anomalije. Rad s lingvalnim bravicama je neuporedivo zahtjevniji o rada s vanjskim labijalnim bravicama, zahtijeva izuzetnu preciznost ortodonta i češće kontrole, terapija traje duže, pa mu je i cijena značajno veća.

Zašto su važne redovite kontrole za vrijeme trajanja fiksno ortodontske terapije?
Pri svakoj posjeti ortodont, ukoliko je potrebno, mijenja žice, gumice ili postavlja određene aktivne elemente na samu fiksnu napravu. Svakako treba naglasiti da je saradnja vrlo važna, kao i redovni dolasci na kontrole, što je, u pravilu, svakih 4-8 nedelja. Ukoliko pacijent ne sarađuje, ne provodi adekvatnu higijenu i ne dolazi redovito na kontrole, terapija može biti neučinkovita, nepotrebno produžena ili može doći do neželjenih nuspojava.

Orthofolije ili Aligneri
Što je to nevidljiva ortodoncija?
Tehnika ispravljanja zuba pomoću niza prozirnih, prenosnih aparatića za zube (alignera, udlaga) koji su kompjuterski izrađeni posebno za vaše zube. Prozirnim udlagama zubi se pomiču lagano kroz određeni vremenski period prema projiciranom konačnom i željenom položaju. Praktičan, bezbolan i namijenjen za lako skidanje, ovi aparati transformiraju vaš osmijeh bez narušavanja kvalitete vašeg života. Terapija se izvodi pomoću plastičnih udlaga (15-40 po slučaju) koje su tačno kompjuterski napravljene za pojedinog pacijenta. Udlage su prozirne i pacijent svaku nosi po dvije nedelje, gotovo 24 sata i skida je samo kada jede i pere zube. Svaka udlaga pomalo pomiće zube u željeni položaj.

Koje su prednosti I nedostaci ove nevidljive tehnike?
Prednosti ove tehnike su: estetika (udlage su gotovo nevidljive), udobnost nošenja i mogućnost skidanja (olakšano održavanje higijene i normalna konzumacija sve hrane) za razliku od fiksnog ortodontskog aparata. Nadalje, s obzirom da se radi o kompjuterski vođenoj ortodonciji, pacijent može vidjeti virtualne rezultate terapije prije njenog početka tj. može vidjeti kako će njegovi zubi izgledati na kraju terapije i cijeli plan liječenja. Nedostatci su: nemogućnost rješavanja težih ortodontskih anomalija, odnosno nije ih moguće riješiti jednako kvalitetno kao s fiksnom ortodontskom terapijom i rezultat terapije zavisi o revnosti pacijenta (udlage se moraju nositi minimalno 22-23 sata dnevno).

Pomoćna ili pretprotetska ortodontska terapija?
Uopšteno rečeno, ortodontska terapija kod odraslih osoba može biti sveobuhvatna (terapija svih zuba) ili pomoćna (ortodontska terapija koja je dio šireg terapijskog plana, gdje se uz pomoć ortodoncije nastoje stvoriti optimalni uslovi za druge stomatološke zahvate). U novije vrijeme, kod odraslih osoba bilježi rast pomoćna ortodontska terapija. Da bi se postigao maksimalni učinak dentalnog tretmana, kod odraslih često nije dovoljna samo ortodontska terapija, nego nakon nje i protetska, hirurška i parodontološka terapija.

U takvim slučajevima ortodontska terapija provodi se s ciljem stvaranja optimalnih uslova za druge stomatološke zahvate te je samo jedna komponenta u složenom postupku koji uključuje saradnju nekoliko dentalnih specijalnosti. Kod mnogih odraslih pacijenata često nalazimo nedostatak jednog ili više zuba. U tom slučaju, najbolji rezultati mogu se postići kombinacijom ortodoncije, hirurgije i protetike.

Interdisciplinarna saradnja specijalista ortodoncije, protetike i oralne hirurgije ostvaruje se u vidu pomoćne terapije, u sklopu koje se fiksnom ortodontskom terapijom pokušavaju stvoriti optimalni uslovi za postavu implantata i izradu protetskog rada (mosta, krunica, ljuskica), ili se podižu nagnuti molari, popravlja križni zagriz, stvara prostor za ugradnju implantata itd. Optimiziranje položaja zuba može poboljšati zdravlje parodonta, smanjiti patološku okluziju i očuvati zubne strukture. Nakon završetka ortodontske terapije, zubi koji nedostaju nadoknađuju se protetskim nadomjescima ili se ugrađuju implantati na kojima se izrađuju krunice iz visokoestetskih materijala.

Koliko traje ortodontska terapija?
Ovo je svakako najčešće pitanje koje pacijenti postavljaju terapeutu (ortodontu). Dužina liječenja ortodontskim aparatima zavisi od toga koliko je problem ozbiljan i može potrajati od nekoliko mjeseci do dvije i po do 3 godine.
Koje su faze ortodontske terapije?
Svaka ortodontska terapija započinje prvim pregledom uz uzimanje anamneze koja omogućuje procenu zdravstvenog stanja Vaše usne šupljine, Vaše opšte zdrastveno stanje, stanje Vaše oralne higijene, Vašu motiviranost i očekivanja. Na temelju potrebne dijagnostike koja podrazumjeva extraoralni i intraoralni pregled, analizu rendgenskih slika i fotografija i mjerenja koja zahtjevaju izradu studijskih modela ortodont određuje koje ortodontske metode mogu riješiti Vašu ortodontsku anomaliju.

Slijedi prezentacija tih ortodontskih tehnika kako bi sami mogli odlučiti koje je rješenje za Vas najprihvatljivije. Prije početka same ortodontske terapije potrebno je sanirati sve zube. U slijedećoj posjeti predaje se ili postavlja ortodontski aparat i ortodont daje sve potrebne uputstva vezane uz Vašu ortodontsku terapiju i održavanje oralne higijene. Slijede kontrolni pregledi svakih 4-8 nedelja na kojima se svaki puta ortodontska naprava aktivira na naćin da se ostvari željeni rezultat. Na kraju aktivne terapije izrađuje se ortodontska naprava koja ostvaruje funkciju retencije postignutog rezultata. Ona se nosi na naćin i u vremenskom periodu koji odredi ortodont.

I na kraju da ZAKLJUČIMO:
*NE postoji sistem bravica koji omogućava ubrzanje pomaka zuba (konvencionalne, samoligirajuće, kozmetičke, itd.).
*Lagana kontinuirana sila je najbrži način za pomak zuba.
*Zubi NE znaju razliku između sile proizvedene različitim napravama. Gurali zub prstom, mobilnim aparatićem, fiksnim aparatićem ili prozirnim alignerom, dok god je ta sila lagana i kontinuirana (24 sata na dan), zubi će se pomicati najbrže moguće. Razlika između navedenih izvora sile je mogućnost ostvarenja lagane kontinuirane sile i kontrola preciznosti sile.

Zašto su ortodonti tako konzervativni i što rade nakon prvih 6 mjeseci ravnanja zuba?
Zašto troše svoje vrijeme, novac, materijal, kada svaki put izravnaju zube već u prvih 6 mjeseci?
Zašto rade cijelokupnu dijagnostiku pacijenta (analiza modela, ortopantomograma, kefalometrijska analiza, analiza fotografija)?
Očigledno da imaju itekako dobre razloge zašto to rade.

Jako dobri razlozi su:
*USKLAĐIVANJE OKLUZIJE – neusklađena i nestabilna okluzija, tj. zagriz osim što uvelike doprinosi nestabilnosti rezultata terapije, kompromitira zdravlje zuba (može dovesti do resorpcija korijenova i gubitka vitaliteta zuba), okolnog zubnog mesa i kosti (trošenja zuba, povlacenje zubnog mesa) te može prouzrokovat probleme sa viličnim zglobom.

Foto: freepik.com

*DIZAJNIRANJE OSMIJEHA (vidljivost zuba i zubnog mesa pri osmijehu, usklađivanje visina gingivnih rubova zuba, usklađivanje sredina gornjeg i donjeg zubnog luka sa sredinom lica, fini pomaci zuba i korijenova, dovođenje očnjaka u idealan položaj pri osmijehu, smanjivanje crnih bukalnih koridora, ispravljanje nagiba okluzalne ravnine )

*Promjena IZGLEDA LICA pacijenta- mijenjanje položaja donje čeljusti i cijelokupnog profila osobe manevriranjem položaja stražnjih zuba, promjenom položaja prednjih zuba daje se potpora usnicama koje dobiju volumen
*VELIKI POMACI ZUBA-otvaranje, zatvaranje ili korekcija veličine prostori bezubih prostora-ovaj način često može izbjeci potreba za implantatima ili mostovima (pojava miniimplantata je omogučila pomake zuba koji prije nisu bili mogući)
zubi postavljaju u ispravan odnos sa kosti (kako bi terapija bila stabilna i kako nebi došlo do nepovratnog povlacenja zubnog mesa koje se vide tek par godina nakon loše sprovedene ortodontske terapije)
*Priprema pacijenta za Ortognatsku kirurgiju
*Stvaranje kosti za implantoprotetsku restauraciju

Izvor: DenTBiH

- Advertisment -

POPULARNO

- Advertisment -