Jedna od najčešće izvođenih procedura u implantologiji je ugradnja implantata u regijama gdje nedostaje jedan zub. Najčešća pozicija gdje se ugrađuju pojedinačni implantati su prednje regije gornje vilice kao posljedica gubitka zuba zbog traume, frakure korijena ili parodontopatije. Alternativne metode za nadoknadu jednog zuba su fiksni protetički rad (most) ili pokretna proteza odnosno tzv. žabica. Konvencionalne metode poput pomenutih izlažu zub-nosač kako biološkim, tako i tehničkim rizicima, poput endodontskih komplikacija, sekundarnog karijesa, otežanom pristupu za kontrolu karijesa, parodontalnih komplikacija, gubitku retencije, frakturi zuba…
Kad god je moguće, terapija izbora je ugradnja implantata i izrada krune na implantatu. Uprkos nekim ograničenjima i očiglednom kliničkom izazovu naročio u pogledu estetike, ugradnja implantata je i visoko opravdan postupak. Druga indikacija za ugradnju pojedinačnog implantata jeste urođeni nedostatak zuba. Najčešće se javlja kongenitalni nedostatak gornjeg lateralnog sjekutića koji se može estetski nadoknaditi vrlo uspješno implantatom zbog toga što je vratna regija lateralnog sjekutića vrlo slična dijametru implantata. Međutim korijenovi susednih zuba su usmereni ka praznom prostoru u alveolarnoj kosti, ili je smanjen meziodistalni promer tako da je često potrebno da se razmotri i primijeni ortodontski tretman prije implantacije. Po mišljenju mnogih autora, ugradnja implantata u regijama pojedinačnog nedostatka zuba i to naročito u prednjim segmentima gornje vilice je jedan od najkomlikovanijih procedura u implantologiji. Postoje mnoga ograničenja specifična za ovu regiju: neadekvatna količina kosti odnosno smanjen labiopalatinalni i meziodistalni promer, smanjena visina kosti, nepravilan zagrižaj, pokretljivost susjednih zuba odnosno loš parodontalni status susjednih zuba….
Postizanje estetike u anteriornim regijama gornje vilice je jedan od najtežih izazova u restorativnoj stomatologiji. Izazov kod odabira implantatnog nosača je još veći. Implantati su uglavnom kružnog oblika na poprečnom presjeku i dijametra do 4mm u najvećem broju slučajeva. Meziodistalni promjer maksilarnog prednjeg zuba u cervikalnom dijelu je od 4,5 do 7mm i nikad nije potpuno okrugao. U stvari promjer centralnog sjekutića i očnjaka je veći u bukopalatinalnom smjeru na cementnogleđnoj granici. Zbog toga je potrebno izbalansirati i prilagoditi higijenske i estetske parametre okruglom dijametru implantata. U poređenju sa prednjim regijama, ugradnja implantata u posteriornim regijama je jednostavnija.
Njene prednosti su: širina raspoložive kosti je veća, deblja je bukalna lamela, pa često nije neophodna augmentacija, estetski zahtijevi su manji, zbog čega je ovo jedna od najboljih indikacija za pojedinačnu ugradnju implantata. Nedostaci su udruženi sa većim silama koje se javljaju u toku funkcije, ograničena visina i različit kvalitet kosti. Uzimajući u obzir rezultate višegodišnjih studija o nedostatku jednog zuba i njegovoj nadoknadi implantatom dolazi se do zaključka da je implantacija u regijama gde nedostaje jedan zuba jednostavan i siguran način rehabilitacije sa velikom stopom uspješnosti kojim se može povratiti i funkcija i estetika ako se ne zanemare svi prethodno pomenuti podaci. (www.dental-clinic.rs)
