Pod anodoncijom se podrazumijeva pojava da zubi nedostaju u zubnom nizu, bilo da njihov zametak nije u potpunosti završen ili nije ni postojao. Postoji niz varijacija forme zuba i broja nedostajućih zuba: od asimetričnog nedostatka do vretenastog oblika i kompletnog nedostatka zametaka jednog ili više zuba.
Urođeni nedostatak zuba može da bude posljedica: nasljeđa, ektodermalne displazije, lokalnog zapaljenja, infekcije i dr. Termin anodoncija koristi se za opis urođene odsutnosti jednog ili više primarnih ili sekundarnih zuba. Izuzimajući treće kutnjake, mandibularni drugi pretkutnjaci najčešći su zubi koji nedostaju (60% i 72% ukupnog broja zuba koji nedostaju), a ne tako rijetko javlja se i anodoncija gornjih lateralnih sjekutića.
Kongenitalna odsutnost zuba može ozbiljno uticati na mladu osobu i fizički i emocionalno, posebno kada se nedostajući zubi nalaze u prednjem segmentu vilice, kada je anomalija uočljiva. Mogućnosti liječenja ove anomalije uključuju održavanje primarnih zuba, zatvaranje prostora ortodontskim liječenjem, kao i otvaranje prostora, i izradu privremenih protetskih radova ili ugradnju zubnih implantata. Kada ima prostora, danas bi prvi izbor nadoknade za kongenitalno nedostajući zub trebalo da bude implantat sa suprastrukturom i krunicom.
Upotreba implantata standardnog promjera česta je u liječenju implantatima, ali nedostatak interdentalnog prostora dovodi do nepovoljnih estetskih rezultata. Različiti dizajni SDI implantata (implanti malog promjera) koriste se za prevladavanje problema sa smanjenom količinom kosti, a stepen uspjeha je uporediv s onim pri upotrebi implantata standardnog promjera. Različiti dizajni SDI implantata sve su češći u posljednjih deset godina zbog ograničenja prostora u vilicama. Cilj ovog rada bio je da ukaže na mogućnost liječenja kongenitalno odsutnih zuba primjenom implantata, sa prednostima i nedostacima ovog metoda liječenja.
Prikaz slučaja
U stomatološku ambulantu javio se dvadesetjednogodišnji pacijent, sa željom da riješi problem anodoncije oba gornja lateralna sjekutića. Intraoralnim pregledom postojao je gornji desni mliječni lateralni sjekutić. Sa lijeve strane je u prostor nedostajućeg lateralnog sjekutića migrirao stalni očnjak. Sredine zubnih nizova nisu se poklapale, odnos mo lara sa desne strane bio je u I klasi, a sa lijeve u polu II. U donjem zubnom luku bila je prisutna blaga tjeskoba.
Usklađene su trećine lica. RTG snimak pokazao je anodonciju oba lateralna sjekutića. Poslije kliničke i radiološke procjene (Slike 1−4) pacijentu su predočene mogućnosti liječenja, a pacijent je odabrao terapiju sa implantatima i krunicama kao trajnim rješenjem. Treba naglasiti da postavljanje implantata na mjesto lateralnog sjekutića danas predstavlja najčešću opciju, jer na taj način susjedni zubi ostaju nedirnuti i neoštećeni, što je veoma važno kod mladih pacijenata. Terapija je podijeljena u tri faze: ortodontsku, hiruršku i protetsku.
Ortodontska faza
Nakon što je ekstrahiran desni mliječni sjekutić, započeta je ortodontska terapija sa bravicama Roth, 0,22. Prvo je urađena početna nivelacija gornjeg i donjeg zubnog luka. Nakon nivelacije planirano je stvaranje prostora za zube koji nedostaju uz RTG snimanje i praćenje prav ca korijenova centralnih sjekutića i očnjaka. Postignuta je zadovoljavajuća širina prostora za lateralne sjekutiće, a postignut je i paralelan pravac korijenova sjekutića i očnjaka. Fleksibilni nitinolski lukovi zamijenjeni su rigidnim čeličnim u oba zubna luka. Feder za otvaranje zuba je korišćen za otvaranje prostora potrebnog za lateralne sjekutiće. (Slike 5 i 6 ).
Hirurška faza
Nakon analize CBCT (Slike 3 i 4) snimka određe na su mjesta za postavljanje implantata u maksilar nom luku, a zatim su ugrađeni implantati promjera 2,9 x 12 mm (Straumann Bone Level Tapered – BLT implantat, Roxolid®, SLActive® Institut Straumann AG, Basel, Switzerland). Pošto je utvrđena primarna stabilnost preko 35 Ncm u regijama 12 i 22, povezan je anatomski abatment za zarastanje kako bi se oblikovao izlazni profil gingive (Slika 7).
U toku ugradnje implantata odrađena je augmentacija sa koštanim zamjenikom (Cerabone granules, Botiss, Berlin, Germany), kolagenom, resorptivnom membranom (Jason membrane, Botiss, Zossen, Germany), te su preko membrane postavljene membrane PRF (platelet rich fibrine). SDI ( Straumann® BLT Ø 2,9 mm) predstavljao je sigurno i pouzdano rješenje kako za uske međuzubne prostore tako i za uske grebene. Nakon perioda oseointegracije od nekih tri mjeseca prešlo se na protetsku fazu.
Protetska faza
Uklonjeni su gingiva-formeri, postavljeni su body scanovi i uzet je digitalni otisak (Slike 8–11). Otisak je uzet pomoću intraoralnog skenera (3 Shape, Trios, Copenhagen, Denmark) i poslat u zubotehničku laboratoriju. U dogovoru sa pacijentom odlučeno je da se izradi cirkon-keramička krunica na šraf. Boja je određena uz pomoć Vita ključa boja (Vita Zahnfabrik, Bad Säckingen, Germany).
Papila je dobila dovoljno vremena da se razvije me zijalno i distalno bez ikakvih dodatnih korekcija (Slike 12–14). Pacijent je dobio savjete o pravilnom održavanju
oralne higijene, posebno u predjelu gdje su postavljeni implantati. Takođe, napravljene su i retencione folije da ih pacijent nosi tokom noći.
Diskusija
Za kliničare liječenje osoba sa urođenim nedostatkom jednog ili više zuba, posebno u frontalnom dijelu zubnog luka, veoma je izazovno. Nedostatak prednjih zuba zahtijeva više estetsku, nego funkcionalnu korekciju. S druge strane, kod nedostatka bočnih zuba, veća pažnja se poklanja funkciji i dugotrajnijem rješenju, nego estetskom izgledu. U savremenom društveno-ekonomskom kontekstu prijatan izgled lica predstavlja nužnost.
Poznavanje estetike lica sa raznim formama od velike je važnosti za ortodontsku dijagnostiku i plan liječenja kako bi se postigla orofacijalna harmonija lica. Ipak, danas je u praksi nezamislivo isključivo ortodontsko liječenje u složenim slučajevima. Multidisciplinaran pristup objedinjuje znanje, umijeće i iskustvo raznih specijalnosti, kako bi se postigao optimalan rezultat. Drugim riječima, koristi se intelektualni kapacitet pojedinaca u timu, kako bi pacijent dobio najsavremeniji tretman, a time i zadovoljavajući estetski i funkcionalni rezultat liječenja, skoro do perfekcije.
U slučajevima hipodoncije jednog ili oba stalna sjekutića mora se pažljivo procijeniti da li:
*zatvarati prostor modelovanjem očnjaka kompozitnim materijalom;
*stvarati prostor i postavljati protetske nadoknade;
*postavljati zubne implantate.
Isto tako, za pravilan plan ortodontskog liječenja od posebnog su značaja:
*skeletni odnosi u sagitali: I klasa, II klasa ili III klasa;
*tjeskoba zubnih nizova ili njihova rastresitost;
*boja i oblik susjednih zuba;
*nagnutost susjednih zuba;
*želje pacijenta i spremnost na saradnju u toku liječenja.
Na samom početku liječenja kod pacijenata sa anodoncijom veoma je bitan krajnji rezultat liječenja. Dilema je da li očnjakom nadoknaditi prostor nepostojećeg lateralnog sjekutića u maksili ili prostor nepostojećeg zuba nadoknaditi privremenim „Merilend mostom” do završetka rasta u vertikalnoj dimenziji, a naknadno ugraditi implantat i trajno protetski rehabilitovati pacijenta.
Za definitivnu odluku neophodno je da tim stručnjaka koji učestvuje u liječenju multidisciplinirano pronađe najbolje rješenje za dobijanje dugotrajnog poželjnog rezultata liječenja, kako s funkcionalnog tako i sa estetskog, ali i finansijskog aspekta. Brojne su prednosti postavljanja očnjaka na mjesto nedostajućeg lateralnog sjekutića:
*denticija je ostala prirodna;
*postignute su funkcionalne i estetske karakteristike;
*liječenje se kompletno završava već u periodu adolescencije;
*liječenje je završeno poslije ortodontske terapije;
*nije potrebno dodatno ni hirurško ni protetsko rješavanje (7–10).
Nedostaci ovakvog rješenja su pojava dijastema između zuba koji su uključni u pomjeranje tokom ortodontske terapije. Međutim, fiksni ritejneri ovaj nedostatak
mogu svesti na minimum. Što se tiče stvaranja prostora za nadoknadu nepostojećeg lateralnog sjekutića, generalno postoje dvije alternativne opcije:
1.postavljanje implantata na mjesto lateralnog sjekutića,
2.postavljanje mosta sa članom na mjesto lateralnog sjekutića.
Postavljanje implantata na mjesto lateralnog sjekutića danas predstavlja najčešću opciju. Treba naglasiti da ovom metodom susjedni zubi ostaju nedodirnuti i neoštećeni, što je veoma važno kod mladih pacijenata. Međutim, ne treba zaboraviti moguće probleme koji mogu nastati u budućnosti, kao što su promjene na tvrdim i mekim dijelovima, što ne zavisi od hirurškog zahvata, već od reakcije svakog ponaosob pacijenta.
Implantati malog promjera pružaju prednost pacijentima kojima bi prethodili fiksni ili adhezivno vezani privremeni zahvati. Prema Carlu E. Mishu, oko implantata treba biti najmanje 1,0 mm kosti. Dakle, postavljanjem implantata uskog promjera čuvamo ne samo preostalu alveolarnu kost od resorpcije, već pomažemo i u postizanju optimalne estetike.
Zaključak
Terapija anodoncija predstavlja veliki izazov. Najvažniji cilj je postizanje rezultata koji je za svakog pojedinog pacijenta optimalan po pitanju estetike i funkcije. Donošenje odluka o ortodontskoj terapiji (zatvaranje ili otvaranje prostora) zahtijeva kompleksan algoritam zasnovan na prikupljenim nalazima
Izvor: DentalArt KDS
