Ortodoncija je stomatološka grana, koja se bavi ispravljanjem nepravilnog položaja zuba, kao i odnosa između vilica, tokom rasta i razvoja pa i kasnije. Neke ortodontske nepravilnosti su nasljedne, a neke se stiču. Najčešće ortodontske nepravilnosti su: obrnuti zagrižaj, isturena donja vilica, razne tjeskobe, otvoreni i ukršteni zagrižaj. Bitno je pravovremeno uočavanje ortodontske nepravilnosti. Nakon RTG pregleda i utvrđivanja anomalije, može se pristupiti ortodontskom liječenju. Ono se temelji na saznanju da se kost može preoblikovati. Grana medicine znana kao biomehanika, bavi se između ostalog izučavanjem uticaja sila na kost u različitim stadijumima njenog razvoja. Zahvaljujući tome, možemo u toku rasta i razvoja preventivno, a i kasnije bez obzira na životnu dob, djelovati ili ispraviti i pravilno usmjeriti položaj zuba i razvoj vilica.
Ortodonski aparati mogu biti fiksni i mobilni. Mobilne aparate pacijent sam može skinuti. Fiksni ili popularno zvani “bravice” trajno ostaju na zubima sve do kraja ortodontske terapije. Fiksne aparate postavlja ortodont isključivo u ustima, a mobilni, tj. pokretni aparati izrađuju se u zubnim laboratorijama. Suprotno opštem mišljenju, ne postoje bolji i lošiji aparati. Fiksni imaju svoje, a mobilni svoje indikacije. Razlika između fiksnih i mobilnih aparata je u jačini mehaničkih sila koje ispravljaju zube, vrsti žice, preciznosti i brzini ispravljanja anomalije. Mobilni ortodontski aparati primjenjuju se u mješovitoj denticiji, a mogu se koristiti dok god traje rast i razvoj, dok se fiksni aparati po pravilu primjenjuju poslije 12. godine života, odnosno poslije nicanja drugih molara; sedmice. Terapija mobilnim aparatima ograničava se na period intenzivnog rasta i razvoja tokom puberteta. Izrada ovih aparata, kao i upotreba je prilično jednostavna. Kako su pacijenti koji nose ove aparate mahom djeca, to je jako bitno.
Izrada i nošenje ne izazivaju bol. Aparate je neophodno nositi noću i još nekoliko sati tokom dana. Takozvane “ploče” (gornji i donji mobilni aparat) nekad su se koristile kao glavno terapijsko sredstvo i kod odraslih pacijenata. To je danas prevaziđeno, pa se koriste uglavnom samo za zadržavanje stanja postignutog fiksnim aparatom. U odraslom dobu indikovani su isključivo fiksni aparati. Fiksni ortodontski aparati se primjenjuju u kompletnoj stalnoj denticiji, a pojedini se mogu primjeniti i u mješovitoj . Radi se o bravicama koje se lijepe na zube. S obzirom na poziciju ljepljenja, dijele se na labijalne (vidljive) i lingvalne (skrivene iza zuba). Većina fiksnih aparata je labijalna, a njihove cijene dvostruko manje od cijene lingvalnih aparata. Ortodont postavlja fiksni aparat koji se sastoji od prstenova, bravica i žice, i pri redovnim kontrolama aktivira sam aparat mijenjanjem žica ili stavljanjem određenih aktivnih elemenata (gumica, federa i sl.) Bravice mogu biti silikonske ili metalne. Ne postoji starosna granica za nošenje fiksnih ortodontskih aparata, odnosno mogu ih nositi djeca od 13 i odrasli preko 30 godina. Kako ortodonstko liječenje u cjelini, tako i pomjeranje zuba, brže je i uspješnije, a postignuti rezultati stabilniji, ako se terapija obavlja u mlađem uzrastu.
Kod odraslih osoba, reakcije tkiva na ortodontske sile su nešto usporenije, tako da su pomjeranja zuba sporija. Fiksni aparati se obično nose od šest meseci do dvije godine. Period nošenja aparata se obično dijeli na aktivni i retencioni period. U aktivnom periodu se vrši blago pomjeranje zuba u željenu (ispravnu) poziciju. Ovaj period traje godinu do dvije. Kada su zubi dovedeni u željenu poziciju oni treba tu i da ostanu, što obezbjeđuje nošenje aparata u tzv. retencionom periodu. Iz iskustva je poznato da pomjereni zubi, po prestanku nošenja aparata, imaju tendenciju da se vrate u svoj prvobitan položaj. Kako bi se ova pojava spriječila, poslije skidanja fiksnih ortodontskih aparata postavljaju se tzv. retencioni aparati. Oni takođe mogu biti fiksni mada su češće mobilni i po svom obliku liče na pokretne pločaste aparate.
Dužina nošenja ovih proteza zavisi prije svega od malokluzije koja je bila liječena. U zavisnosti od toga, ovi aparati se nose nekoliko mjeseci. Izrazito teški poremećaji zahtijevaju saradnju ortodonta, maksilofacijalnog hirurga, protetičara i drugih specijalista, i ovakve terapije se često završavaju tek u odraslom dobu pacijenta. Na nastanak ortodontskih nepravilnosti, utiču i loše navike djeteta. Jedna od najčešćih loših navika je sisanje palca, prsta, potom disanje na usta, sisanje predmeta, pritiskivanje jezika na zube, držanje olovke u ustima za vrijeme učenja, podbočena ruka na obrazu, podmetanje šake pod obraz pri spavanju, način spavanja…
