Dr Milivoje Maslovarić, tih, nenametljiv i dobronamjeran čovjek, bio je jedan od prva tri ivangradska stomatologa koji su napustili državne jasle u Medicinskom centru i otisnuli se u neizvijesnost privatnog biznisa.
Njegova savjest nije mu dozvoljavala da sjedi na dvije stolice i odrekao se skromne ali sigurne doktorske plate 1989. godine, u vrijeme početaka krize na Balkanu, kad se zbog čestih kvarova mašina i nestašica materijala posao stomatologa svodio samo na ispijanje kafe u ambulanti i vađenje zuba bez anestezije. U prizemlju svoje kuće otvorio je privatnu ambulantu i počeo da radi sa jednom starom zubarskom mašinom. U to vrijeme najveći distributer stomatološke opreme i mašina u SFRJ bio je Edo Maglić iz bosansko-hercegovačkog gradića Žepče, predstavnik “Eurodenta” i čovjek koga su poznavali svi jugoslovenski stomatolozi.
Milivoje ga nije znao. Čuo je za njega samo iz priča svojih kolega da bi se jednoga dana spakovao, otputovao u Žepče i zakucao na Edova vrata kako bi ga upoznao i pogledao njegove kataloge i cijene dok ne sakupi dovoljno novca za opremanje ambulante. Edo ga je primio, popio sa njim po fildžan bosanske kafe i uveo ga u jedan od njegovih prepunih magacina. U tom trenutku za Milivoja Maslovarića vrijeme je stalo. Ispred njega, poput bisera iz otvorene školjke, zablistao je najnoviji model “Eurodentove” zubarske mašine kakvu je u čitavoj ondašnjoj Jugoslaviji imao samo jedan beogradski stomatolog.
Bila je to ljubav na prvi pogled. Bez daha i bez razmišljanja odlučio je da je kupi. Jedina prepreka bile su mu 50.000 njemačkih maraka o kojima u to vrijeme nije mogao čak ni da sanja. Milivoje se zamislio, pogledao u Eda i priznao mu otvoreno da je došao bez dinara, ali da ova mašina kad tad mora biti njegova. Tihim i dobroćudnim glasom zamolio ga je da mu je sačuva dok se ne snađe za novac. Edo, veliki trgovac i veliki čovjek, prepoznao je u Milivojevom pogledu i glasu onu iskrenu i toplu ljudsku nijansu koja oslikava samo osobe visokih moralnih kvaliteta, na čiji se karakter i riječ može osloniti i založiti svo bogatstvo ovoga svijeta.
Potapšao ga je po ramenu i rekao: “Doktore, uzmi mašinu i nosi je kući. Kad budeš mogao i koliko budeš mogao slaćeš mi polako poštom. Ne opterećuj se i ne žuri. To je samo mašina a mi smo ljudi. Mašina će biti sve više, a ljudi sve manje. Neka ti je sa srećom i da te u zdravlju služi…” Prije nego što je išta uspio da izgovori, mašina je već bila spakovana a prikolica zakačena za kuku Milivojevog automobila. Prijateljski su se pozdravili kao da se znaju godinama i doktor je sa novom zubarskom mašinom krenuo nazad prema Ivangradu.
Vrijeme je polako prolazilo. Zubarska ambulanta Maslovarića radila je punom parom. Svakoga dana doktor je odvajao u posebnu kasu novac za Eda Maglića koji bi mu redovno slao u Žepče kad god bi se prikupila malo veća suma. Za relativno kratko vrijeme uspio je da mu vrati nekih dvadesetak hiljada maraka. A onda je došao rat. Onaj nesrećni i prljavi rat. Nad tijelom ranjene i izmrcvarene Jugoslavije nacionalističke hijene i psi rata započeli su svoj krvavi pir. Bosnu i Hercegovinu zgužvali su i raskomadali kao masnu i nažvrljanu salvetu iz Karađorđeva.
Na stotine hiljada nevinih nestalo je u čeljustima troglave balkanske aždaje a njihova imovina “oslobođena” je i rasturena po karoserijama kamiona i rančevima nacionalnih heroja i oslobodilaca. Edov magacin preko noći je ispražnjen do poslednjeg ormarića a on i njegova porodica, uz pomoć nešto gotovine koju je čuvao u kući, jedva su uspjeli tajnim i skupim kanalima da se dokopaju Beča. Nakon toga sve poštanske i telefonske veze su pokidane a ljudski tragovi zatrpani granatama, krvlju, pepelom i ilovačom.Milivoje Maslovarić bio je jedan od onih koji su teško podnosili taj rat. O Edu Magliću godinama ništa nije čuo ali nije gubio nadu da je živ i da će jednoga dana uspjeti da mu vrati dug.
Raspitivao se o njemu i tražio informacije od svih koji su imali bilo kakve veze sa Bosnom, sve dok, slučajno, jednoga dana u njegovu ordinaciju nisu ušla dva pacijenta iz Zenice. Dok im je popravljao zube pitao je i njih poznaju li kojim slučajem Eda Maglića i zna li iko išta o njemu. Čovjek u “Eurodentovoj” stolici blago je klimnuo glavom i ispričao mu kako je Edo živ i kako je sa porodicom pobjegao u Beč. Istoga trena Milivojevo oko ponovo je zaigralo a mutni oblaci koji su ga godinama pritiskali razišli su se i raspršili kao pjena.
Prva misao koja mu je prošla kroz glavu bila je da ode preko Mađarske do Austrije i makar na graničnom prelazu vidi Eda i vrati mu njegovih 30.000 maraka. Međutim, drugi pacijent je rekao da ima čak i njegov broj telefona. Ne sačekavši ni da završi rečenicu Milivoje ga je okrenuo i sa druge strane žice, poslije toliko godina neizvijesnosti, ponovo začuo poznati Edov glas. Nakon emotivnog pozdrava, dužeg prijateljskog ćaskanja i raspitivanja za zdravlje, pitao ga je nestrpljivo kako da mu vrati preostali dug. Edo mu je tada potvrdio da su mu ti ljudi iz Zenice dobri i povjerljivi prijatelji, pa da mu taj novac može slobodno poslati po njima.
“E, moj doktore,” kazao je, “ti si jedini od preko 40 stomatologa sa desne strane Drine koji se sjetio mene i duga za mašine. Hvala ti zbog toga.”
“Hvala tebi Edo”, odgovorio mu je Milivoje. “Ta mašina donijela mi je nafaku i sve ovo što danas imam, a ja tvoje dobro ne mogu da zaboravim…”
Od tada je prošlo skoro tri decenije. Mutna vremena su se donekle izbistrila. Edo Maglić se oporavio i nastavio posao tamo gdje ga je rat prekinuo. Dolazio je u međuvremenu par puta i u Berane kao gost doktora Maslovarića. Išli su zajedno tih godina i na more…
Milivoje je umro 2008. u svojoj pedeset i osmoj godini života. Otišao je tiho i neprimijetno kako je i živio, mirne duše i čistog obraza. Stomatologija je u međuvremenu velikom brzinom napredovala. Zubarska tehnika i mašine usavršene su do granica fantastike.
Ali, došla su neka druga vremena. Edovo proročansvo se, nažalost, obistinilo. Mašina je danas sve više, a sve je manje ljudi poput Milivoja Maslovarića…
Dr Milivoju Maslovariću (1950-2008)
Izvor: Facebook/Adem Ado Softić
