Piše: Dr Duško Bojanić
Ukoliko dobro zarađujete, a nemate makar jedan zlatan zub, među Kubancima ćete denitivno biti predmet čuđenja. Ovaj statusni simbol koji je i u nekadašnjoj Jugoslaviji bio jedno vrijeme popularan, na Kubi je i dalje vrlo aktuelan.
U zemlji u kojoj duh komunizma još uvijek opstaje, bez obzira na drugačiju sliku koju svijet koji se naziva demokratskim vidi, sloboda je stanje svijesti. Ona može biti ugrožena jedino dovođenjem u pitanje Kastrovog nasljeđa i tekovina revolucije.
A sloboda se osjeća svuda – od spontanih žurki po dvorištima kuća do ulica Havane na kojima se mogu uočiti brojne upečatljive scene. Interesantno je da se u velikoj mjeri Kubanci voze kolektivnim taksijem koji, na neki način, predstavlja zamjenu za gradski prevoz i vozač je u dužnosti da stane svakome ko ga zaustavi na ulici. Pritom, cijena vožnje je izuzetno jeina, mada su turisti atrakcija onima koji ih zateknu u taksiju, jer nije uobičajeno da se stranci njime voze.
Nezaboravan mi je i predvečernji prizor na jednoj raskrsnici: sa četiri strane stižu oldtajmeri koje čudesno vješti majstori održavaju u voznom stanju, dok se saobraćajna policajka, lijepa crnkinja u uniformi sa prilično kratkom suknjom i prevelikom futrolom za pištolj koja landara sa uzanog struka, ispod palme ljubi sa momkom u civilu i baš je briga za saobraćajni haos iza njenih leđa. Rekao sam sebi – Eto, to je Kuba!
A Kuba je i matrijarhat u kojem se nasljeđuje prvo majčino, pa očevo prezime. Kuba je muzika, sport, rum i pivo, koje žitelji ove zemlje ispijaju kao vodu. Ples je način života, a umijeće pokreta Kubancima je u krvi, što se može vidjeti u lakoći sa kojom igraju salsu i rumbu.
Nacionalni sportovi su bejzbol i boks, a Jugoslavija je, reklo bi se, ovom narodu poznata zbog Mata Parlova koji je u Havani 1974. godine postao prvi amaterski svjetski prvak u poluteškoj kategoriji u istoriji, savladavši kubanca Gilberta Karilja, koliko zbog Tita.
Osim bejzbola i boksa, ova zemlja strastvena je i kada je u pitanju fudbal, a ukoliko dovoljno vremena posvetite skitnji kroz Havanu, može se desiti da naiđete na Dijega Maradonu. Ili sam ja ipak možda imao sreće.
Hrana je u ovoj zemlji dosta drugačija od one na koju smo mi navikli i postoje stvari koje vas mogu oduševiti svojim ukusom, kao i one koje ljudima iz Evrope baš i neće prijati. Interesantan je način na koji se jedu banane. Naime, ovdje su one koje se jedu sirove prilično manje od onih koje mi jedemo, dok se nama poznate banane uglavnom prže i serviraju na način sličan pomfritu.
Ukoliko se pojedu bez termičke obrade, mogu izazvati mnoge nepogodnosti u organizmu – od visoke temperature do digestivnih problema. Iznenađujuća je razlika i u odnosu na egzotiku koja se može naći u našim trgovinama. Primjera radi, kakvi su zaista mango ili avokado shvatio sam tek kada sam ih vidio i probao u Havani.
Cijene po restoranima, ali i u drugim uslužnim djelatnostima, prilično su jeine za džepove posjetilaca, pa se tako, na primjer, jastog može naručiti za manje od deset eura. Moje oduševljenje izazvale su i rajske plaže na kojima su gužve neizvodljive, kraj im se ni lijevo ni desno ne vidi – samo pijesak, more i plavo nebo.
Organizacija zdravstvenog sistema
Ono po čemu je Kuba takođe prepoznatljiva, pored Če Gevare, Kastra, revolucije i dugoogodišnjeg sukoba sa Sjedinjenim Američkim Državama, jeste izuzetno razvijen sistem zdravstvene zaštite.
U ovom polju Kuba stoji rame uz rame sa zemljama sa najnaprednijom medicinom u svijetu, a sistem je organizovan na način da je pacijent važniji od zarade ljekara. Promjene koje je revolucija donijela ovoj državi uspostavljene su i u zdravstvu koje je usklađeno sa kubanskom socioekonomskom politikom.
To se, prije svega, ogleda u jednakoj raspodjeli resursa i pružanja medicinskih usluga među različitim društvenim klasama i regionima u zemlji. Iako i tada vrlo razvijen, zdravstveni sistem prije revolucije kvalitetne usluge pružao je uglavnom samo u Havani, a bio je dostupan bogatom sloju stanovništva.
Nacionalizacijom zdravstvenih ustanova i obukom velikog broja ljekara i medicinskog osoblja, od 1960. godine usluge su besplatne svim građanima, a poseban značaj dat je uslugama u ruralnim područjima zemlje, u kojima je stanovništvo mahom siromašnije od onog koje živi u gradovima.
Štaviše, kako bi se socioekonomska politika u ovom polju što bolje implementirala, medicinsko osoblje je bilo u obavezi da nakon završenih studija godinu dana posao obavlja u ruralnim djelovima Kube, čime je nejednakost u zdravstvenoj zaštiti svedena na minimum.
Značajna pažnja posvećena je prevenciji, pa je tako stopa zaraznih bolesti niska, a ne čudi i da je Kuba kolijevka vakcine protiv kancera pluća. Osim toga, činjenica da Kuba denitivno prednjači sa brojem ljekara po broju stanovnika, i to izuzetno sposobnih u svom poslu, čini ovu zemlju centrom medicine u Latinskoj Americi.
Interesantne su i apoteke, među kojima nisam primijetio onakve kakve mi imamo – u apotekama Havane ljekovi se pripremaju na osnovu formule po magistralnom receptu koji ljekar izdaje za potrebe pacijenta. Medicinski turizam u ovoj zemlji nije razvijen, ali je veliki broj stranca koji svoj boravak na Kubi iskoriste da obave preventivne preglede ili posjete stomatologa zbog nižih cijena u odnosu na one u državama iz kojih dolaze.
I na polju stomatologije Kuba se može svrstati u razvijene države svijeta. U zemlji u kojoj je Fakultet za stomatologiju osnovan još 1900. godine, pedesetak godina ranije u odnosu na Jugoslaviju, oko sedamdeset procenata djece do pete godine nema karijes, dok više od devedeset odsto stanovnika do dvadesete godine ima sve zube.
Priliku da boravim u Havani iskoristio sam da, između ostalog, posjetim polikliniku “Antonio Gutieras”, kako bih se bliže upoznao sa načinom na koji se ovdje radi.
U ovoj stomatološkoj polikinici koja funkcioniše u sistemu javnog zdravstva na desetak zubarskih stolica obavljaju se intervencije poput plombiranja, restauracije, prolakse, endodoncije i drugi zahvati, a zaposleno je oko trideset stručnjaka iz različitih oblasti.
Nisam imao priliku da provjerim kakva je usluga koja se u ovoj ambulanti pruža, ali iskustva onih koji su turističku posjetu Kubi iskoristili da ovdje poprave zube govore da se mora posvetiti pažnja prilikom izbora ordinacije, s obzirom na to da navodno nije rijetkost da pojedine ustanove ne raspolažu dovoljno kvalitetnim materijalima, anestezijom, sterilisanim instrumentima, pa čak ni rukavicama ili tekućom vodom.
Mnogi kritičari ističu da je ovo posljedica visoke korupcije u sistemu, kao i odlaska velikog broja stomatologa iz zemlje u potrazi za boljim uslovima i većom zaradom. Posljednjih godina, pored više od dvjesta besplatnih stomatoloških ambulanti širom zemlje, otvorene su i mnoge privatne ordinacije u kojima su standardi na većem nivou.
Iako nije malo onih koje rade bez licence, usluge uglavnom koštaju između deset i 150 konvertibilnih kubanskih pezosa ekvivalentnih američkom dolaru, što je opet jeftinije u odnosu na Ameriku ili Kanadu, odakle najveći broj turista i dolazi.
Osim toga, mjesečna plata stomatologa koji radi u državnoj ambulanti iznosi oko dvadeset konvertibilnih pezosa, dok stomatolozi koji posao obavljaju privatno jedno čišćenje zuba naplate oko deset pezosa. Za Kubance i njihove prihode privatne ordinacije nisu je ine, ali mnogi pribijegavaju liječenju zuba u njima zbog, kako tvrde, kompletnije usluge na koju se manje čeka u odnosi na onu u državnim ambulantama.
Ovo se najčešće odnosi na izradu protetskih nadoknada, za koje nerijetko u javnim ordinacijama nedostaje materijala, a na intervenciju se čeka i do dvije godine.
Bez obzira na ove podatke, osmjesi Kubanaca, zlatni ili ne, ipak sijaju i čini se da njihov način života podrazumijeva veselost, urođenu ili stečenu – to je već stvar lične procjene. Skoro dvadeset dana, koliko sam proveo na Kubi, bilo je dovoljno da osjetim puls njenog glavnog grada upoznajući ljude, hranu, navike…
Ipak, nedovoljno da prestanem da maštam o ponovnoj posjeti ovoj zemlji.
Autor je predsjednik Komisije za etička pitanja Stomatološke komore Crne Gore
Izvor: Bilten Stomatološke komore Crne Gore
