Koje su to najčešće greške koje roditelji prave, pa njihova djeca razviju strah od odlaska kod zubara

U knjizi „Dental Fear and Anxiety in Pediatric Patients: Practical Strategies to Help Children Cope“, jasno se navodi da je upravo porodično okruženje jedan od najsnažnijih faktora u razvoju (ili prevenciji) dentalnog straha kod djece.

Kada roditelji svojim riječima, ponašanjem ili čak govorom tijela šalju poruke da je odlazak kod zubara neprijatno, opasno ili stresno iskustvo, dijete to prepoznaje, bez obzira na to što možda još nema sopstveno iskustvo u odlasku kod stomatologa. Nauka to nedvosmisleno potvrđuje. Jedan od najvažnijih mehanizama kroz koji djeca uče jeste modelovanje, odnosno učenje posmatranjem. Ovaj koncept je detaljno istražio Albert Bandura, jedan od najznačajnijih psihologa 20. vijeka.

On je pokazao da djeca ne uče samo kroz ono što im se eksplicitno govori, već prije svega kroz ponašanja koja vide kod važnih figura u svom životu, prvenstveno roditelja. U kontekstu dentalnog straha, to znači da dijete koje posmatra roditelja kako odlaže stomatološke preglede i pokazuje nervozu pri pominjanju zubara ili kada roditelj dijeli svoja neprijatna iskustva iz prošlosti i izražava sumnju u stomatološke procedure, dakle na osnovu svega toga dijete dobija poruku da je stomatološki pregled nešto čega se treba bojati i šta treba izbeći.

Studije pokazuju da djeca roditelja sa izraženim dentalnim strahom imaju do četiri puta veću vjerovatnoću da i sama razviju dentalni strah ili anksioznost.
Najšešći načini na koje roditelji (ne)svesno prenose strah su:
✅Verbalnim putem – izborom riječi
Roditelji često, u želji da umire dijete ili da ga pripreme, koriste rečenice koje zapravo pojačavaju strah:
„Neće ništa da boli… valjda.“
„Biće gotovo brzo, samo da izdržiš.“
„I ja sam se plašio, ali moraš da ideš.“
Ovakve rečenice djetetu šalju signal da ima razloga za strah. Time se normalizuje i pojačava anksioznost kod djeteta.

✅Neverbalnom komunikacijom
Dijete nevjerovatno dobro „čita“ roditeljske neverbalne signale kao što su:
*Uzdah prilikom zakazivanja pregleda
*Maminu napetost na licu u čekaonici
*Stisnute pesnice ili ruke
*Tatin povišen ili ubrzan glas kad se priča o zubarima
Iako roditelj ništa ne kaže, dijete osjeća da nešto nije u redu i uči da treba da bude oprezno.

✅Izbjegavanjem teme
Neki roditelji izbjegavaju da pričaju o stomatološkim pregledima, nadajući se da će tako umanjiti dječiju brigu. Međutim, ova strategija često ima suprotan efekat jer dijete dobija poruku da je tema toliko neprijatna da se o njoj ne smije ni pričati, čime se povećava misterioznost i tenzija oko odlaska kod stomatologa.

✅Dijeljenjem negativnih iskustava
Rečenice roditelja tipa:
„Kad sam bio mali, zubari su bili užasni.“
„Nisam nikad voleo da idem kod zubara.“
„Mene su morali da drže.“
ne pomažu detetu, već mu usađuju negativna očekivanja i slike u mašti koje će ga samo dodatno plašiti.

Postoji i vrsta roditeljskog ponašanja koje, iako motivisano brigom i željom da se dijete umiri, zapravo dodatno pojačava anksioznost. To su roditelji koji žele da zaštite dijete na pogrešan način i time pojačavaju strah. Oni to rade na jedan od sledećih načina:
*Pretjerano tješenje:
–Roditelj kaže: „Nemoj da brineš, mama će biti tu sve vreme pored tebe, obećavam, ništa strašno neće biti.“
–Poruka kako je dete shvata je: „Postoji nešto čega bi trebalo da se bojim čim me mama ovoliko hrabri i teši.“

*Nagrađivanje:
–Roditelj u želji da motiviše dete kaže: „Ako budeš hrabar, kupićemo ti veliku igračku.“
–Tu poruku dete čita na sledeći način: „Odlazak kod zubara je ogroman izazov da zaslužujem nagradu.“
*Odlaganje termina:
Ako roditelj pomjera ili otkazuje pregled jer se dijete plaši → poruka je da strah „pobjeđuje“ i da je zaista opravdano bojati se. I na taj način se strah kod djeteta uvećava.
Tipični obrasci ponašanja – šta zapravo poručuju deci

Roditeljsko ponašanje Poruka koju dijete prima
„Biće gotovo za minut!“ Nešto je loše, mora brzo da prođe.
„Nije strašno.“ Aha, znači ipak jeste, čim to moraš da naglasiš.
„Zubari su sada bolji.“ Nekada su bili loši – šta ako opet naletim na lošeg?
Napetost u čekaonici Čekanje je opasno i treba da budem napet.

Kako roditelj može biti pozitivan model?
Dobra vijest je da, kao što roditelj može (nesvjesno) prenijeti strah, može isto tako prenijeti i smirenost i povjerenje. Evo kako:
✅Budite smireni i dosledni
Zakazujte redovne preglede bez panike. Ne pokazujte neprijatnost pred djetetom.
✅Koristite pozitivne i neutralne izraze
Umjesto „bušilica“, recite: „četkica koja čisti zubiće.“
Umjesto „neće da boli“, recite: „slušaj stomatologa, reći će ti kad treba da budeš miran.“

✅Pričajte o stomatologu kao o prijatelju zubića
Djeca vole da personifikuju pojmove. Ispričajte priču kako stomatolog pomaže zubićima da budu jaki i zdravi.
✅Vodite dijete na kontrolu prije nego što nastupi bol
Prvo iskustvo bez bola gradi pozitivan stav. Ako se prvo iskustvo desi u stanju bola, trauma i strah su gotovo zagarantovani.
✅Hvalite hrabrost, ne rezultat
„Bio si hrabar što si otišao i bio miran, to je prava snaga!“

Kada roditeljski strah postaje prepreka
Kod roditelja sa izraženim sopstvenim dentalnim strahom potrebno je razmisliti o dodatnim mjerama:
*Neka dijete vodi drugi roditelj ili blizak član porodice koji nema strah.
*Roditelj može potražiti pomoć psihologa ili psihijatra.
*Edukacija o savremenim bezbolnim stomatološkim tehnikama pomaže da roditelj umanji sopstveni strah.
*Promjenom sebe pomažemo detetu, imajte to na umu

Djeca su emocionalni sunđeri. Ne uče samo iz onoga što im govorimo već iz onoga što osjećamo i kako se ponašamo. Ako želimo da dijete razvije zdrav i pozitivan odnos prema stomatološkoj njezi, moramo najprije da osveijstimo i kontrolišemo sopstvene poruke, stavove i ponašanja.

Prvi korak je priznati sopstveni strah, a zatim ga svjesno zamijeniti neutralnim ili pozitivnim stavom. Kada to uradimo, dijete ne samo da neće razviti strah, već može steći i doživotno povjerenje u stomatološku njegu. To je dar koji će ga pratiti cijelog života.