Prema studiji Abrahamsson-a – jedan od najraširenijih strahova je strah od zubara.
Dakle, niste jedini. U Skandinaviji, za koju se smatra da postoji itekako visok stepen svijesti o brizi za zdravlje zuba, 7-10% odraslih ima žestoko izražen strah od zubara.
Ozbiljno izražen strah se smatra fobijom – dakle, “dental phobia” je “samo” jači stepen straha od posjete stomatologu. Ova fobija, kao klinički značajna anksioznost, koja je provocirana izlaganjem specifičnim zastrašujućim objektima ili situacijama (normalno) vodi ka izbjegavanju toga što čovjeka plaši.
Prema istraživanjima, ovaj strah značajno utiče na normalne rutine osobe, na profesionalno funkcionisanje, socijalne aktivnosti pa i međuljudske odnose (DSM-IV, 1994). A nemojte da vam sada cijela ova naučna priča bude izgovor da NIKAD VIŠE ne odete kod zubara.
Normalno, nije potrebno posebno naglašavati da izbjegavanje posjete stomatologu ima za posljedicu loše stanje zuba i desni, bolove i opšte zdravstvene probleme. Ovakvo stanje nadalje uzrokuje osećanja stida, krivice pa i inferiornosti, dodatne probleme u socijalnom okruženju, i tu se krug zatvara… Ohrabrujuća vijest je da (prema istraživanjima Vassenda i Hakelmena) veliki broj pacijenata sa pravom “dental fobijom” IPAK redovno posjećuje svog stomatologa.
Kako im to uspijeva?
Stvar ide ovako: kod većine pacijenata koji se plaše zubara postoji određena ambivalencija, kolebanje:
*s jedne strane, oni se plaše, to je činjenica,
*sa druge strane – na svjesnom nivou ZNAJU da treba da idu, zabrinuti su za zdravlje zuba i opšte zdravlje i svesni posledica. U nekim zemljama pacijenti imaju i socijalnu podršku i razvijene strategije za pomoć, što sve pomaže jačanju unutrašnjih snaga pacijenta.
Osnovni strahovi od zubara su obično sljedeći:
*strah od bola,
*strah od nepoznatog,
*strah od gubitka kontrole,
*strah od bilo čega povezanog sa posetom stomatologu i sa samom intervencijom: strah pacijenta od toga da će se osramotiti (plakanjem, recimo), od igle, od ugušenja ili davljenja, strah od paničnog ili histeričnog napada, od cijene koštanja, od neosjetljivosti na lokalne anestetike…
Uzroci straha mogu biti zaista brojni, od realnih loših iskustava u stomatološkoj zaštiti do loših iskustava sa drugim “bijelim mantilima”. Imala sam bezbroj pacijenata sa vrlo teškim oboljenjima koji se zapravo ne plaše zubara – nego su prosto izmučeni dotadašnjim terapijskim postupcima u okviru osnovnog oboljenja.
Kako se boriti protiv ovog straha?
1.Osvjestite svoj strah.
Pokušajte da ispišete šta vas (sve) plaši i pokušajte da izdvojite šta je to konkretno.
Probajte RACIONALNO da promislite o konkretnom strahu. Ako je uzrok konkretan stomatolog – svakako da nisu svi takvi. Ako je konkretna intervencija – normalno da ne mora da znači da će svaki put tako biti.
Ako nemate loša iskustva i ne možete da fokusirate uzrok straha – da li je moguće da vas plaše horor priče rođaka i prijatelja?
Ne možete da dišete na nos? To je rješivo. Loše se osjećate u poluležećem položaju? Ja sam taj slučaj, iako se ne bojim zubara. Sve je rješivo.
2.Nađite pravog stomatologa.
Ne mora biti najljepši na svijetu, ali mora da “ima uši” – dakle, da vas sluša i reaguje na to što mu kažete. Dokazano je da empatični i duhoviti stomatolozi prosto ljekovito djeluju. Strah od zubara se lakše prevazilazi kad KAŽETE: na primjer, da se plašite ako stomatolog želi da vas polegne u stolici, da vam je lakše kad znate tačno šta će da radi i koliko će to trajati i slično.
Nije rijedak slučaj da odrasli pacijenti koji se plaše traže dječijeg stomatologa – jer su oni naviknuti na ovakvo postupanje. Lijepo, krenite redom – makar progovorite neku riječ sa stomatologom; ako vam djeluje da odgovara vašim zahtjevima, odlučite se za pregled.
3.Imajte stalno na umu da VI kontrolišete situaciju.
Ovo može da zvuči čudno prestravljenom pacijentu, ali realno i zakonski i moralno. Profesionalac mora da stane ako mu odrasla osoba kaže da dalje neće. Kraj priče. Imate pravo da odbijete intervenciju, pod uslovom da vam se predoči na vama jasan način koje su moguće posljedice.
Sa ovakvim pacijentima uvijek prvo razgovaram daleko od zubarske stolice; svakom jednom otvoreno kažem da može slobodno da ustane i ode u ma kom trenutku. Za 27 godina mog staža to je učinio samo jedan.
4.Postavite pravila.
*da vam stomatolog na vrijeme kaže gdje će vas zaboljeti, kojim otprilike intenzitetom i na koliko dugo;
*da možete npr. da podignete lijevu ruku ako ne možete dalje,
*da vas doktor češće pita kako ste i može li da se nastavi,
*da imate pravo da nastavak bude u sljedećoj poseti, ako je ovo bilo previše.
5.Zakažite se u što ranijem terminu (ako možete ujutru), i to – ne za ponedeljak.
Dakle, ako je ikako moguće, gledajte da što manje vremena prođe između zakazivanja i termina odlaska, da se što kraće dvoumite. Ako se zakažete u petak – postoji mogućnost da se cio vikend plašite…
6.Nemojte ići sami.
Povedite osobu od povjerenja, ali nekog ko će vas podržati. Dešavalo mi se da vidim prestravljenu djevojku koju doprati “kuražni” momak, stoji u dovratku i govori: “Kad sam ja vadio zub, bio sam sav krvav DOVDE, ha-ha-ha”.
OVO NIJE PODRŠKA.
Dakle, pažljivo promislite ko će doći s vama, ma koliko vas volio i bio vam blizak. Vaša podrška ne smije da ima strah od zubara!
7.Učinite bilo šta što vas opušta.
Naučite relaksacione tehnike – vaš stomatolog zna bar par vrlo jednostavnih koje vam mogu pomoći. Pitajte za anksiolitik. Moj profesor iz kliničke farmakologije je govorio: Bolje jedan Apaurin, nego jedan infarkt, ne biste vjerovali koliko je ovo blizu istine, na žalost.
Anksiolitici imaju i mane i prednosti, ali od jedne tabletice za par posjeta stomatologu vam neće biti Bog zna šta. Ponesite slušalice s muzikom. Imala sam pacijenata kojima ovo pomaže – u pitanju je zapravo odvraćanje pažnje.
8.Krenite postepeno – od malih stvari.
Na primjer – od poliranja zuba. Ovo će vam dati priliku da vidite kako stomatolog radi, kakvu “ima ruku”, a kasnije sve ide lakše.
9.I na kraju: NAGRADITE SEBE.
Zaslužili ste! Samo nemojte da to bude čokolada.
Izvor: ordinacija Respecta
