Bijeli luk (lat. Allium sativum) – u staroj indijskoj medicini upotrebljavali su kao ljubavni napitak (afrodizijak).
Stari Grci su zabranjivali pristup u hramove, onima koji su jeli bijeli luk. Nazivali su ga „smrdljivom ružom“. U starom Rimu se smatralo da kosače neće ujesti zmija ako se ne premažu sokom od bijelog luka.
Sječenjem, rezanjem, gnječenjem bijelog luka, dolazi do otpuštanja njegove predivne arome. Miris bijelog luka se zadržava u ustima nakon što smo ga sažvakali Može se neutralisati pranjem zuba. Ali onaj karakterističan miris bijelog luka, nakon par sati, dolazi iz stomaka.
Gnječenjem bijelog luka se otpušta veća količina sokova i mirisa. Varenjem bijelog luka, oslobađaju se jedinjenja sumpora, koja zapravo daju specifičan miris. Nakon par sati, jedinjenja sumpora se izbacuju iz organizma putem pluća i kože.
Miris bijelog luka se karakteriše kao „ljut“. Kada se drži duže na koži, izaziva osjećaj topline, a zatim i bol. Nakon određenog perioda, može izazvati crvenilo ili plik. Neprijatan miris i gorak ukus bijelog luka, možemo neutralisati vađenjem klice.
Žvakanjem peršuna, možemo ublažiti opor miris bijelog luka. Ako nemate svjež peršun, možete zalediti i koristiti po potrebi. Ili žvakanjem lista nane. Nekada možemo mirisati i do dva dana na bijeli luk. Sirov bijeli luk, može biti otrovan za pse i mačke.
Izvor: Instagram/dr_zubica
