Današnje proteze se prave od vještačkih materijala. Prije nekoliko vijekova, međutim, proteze su izrađene od pravih zuba. Prije tri godine, italijanski istraživači iskopali su grobnicu u Luki (Toskana) i pronašli su protezu od pet zuba napravljenu od zuba različitih ljudi. Zubi su spojeni žicom napravljenom od mješavine zlata, srebra i bakra. Istraživači tvrde da je proteza napravljena između 14. i 17. vijeka. Slične proteze pronađene su u Egiptu. Takođe, znamo da su stari Etruščani i Rimljani izrađivali proteze od zuba drugih ljudi. Proteze su postale uobičajenije oko 1400-ih. Jedni su prodavali zube onima kojima su trebali.
Razbojnici su često vršili pljačku grobova, kako bi uklonili zube mrtvim ljudima. Potražnja za ljudskim zubima porasla je nakon smrtonosne bitke kod Vaterloa 18. juna 1815. Lokalci, vojnici i lopovi, raštrkali su se bojnim poljem da bi uklonili zube mrtvim vojnicima. Uklonjena je većina zuba, osim kutnjaka, koje je bilo teško izvući i pretvoriti u protezu. Zubi su poslati u Britaniju, gdje su vrijedili cijelo bogatstvo. Ovi zubi zvani su “Vaterlo zubi”. Ime je kasnije korišćeno za bilo koje zube uklonjene sa ostataka mrtvih vojnika na bojnim poljima. To se, takođe, dogodilo tokom krimskog rata i građanskog rata u SAD-u. Uprkos svojoj popularnosti, pravi ljudski zubi nisu nužno pravili dobre proteze, jer su mogli da trule i ne odgovaraju uvijek dobro.
Stomatolog iz 19. vijeka u Pensilvaniji tokom svoje karijere vidio je tri čudna slučaja eksplodirajućih zuba. Prvi incident dogodio se 1817. godine, kada je zub sveštenika zvanog velečasni D.A. eksplodirao tačno u njegovim ustima. Velečasni D.A. imao je jaku zubobolju prije eksplozije. Bol je postala toliko nepodnošljiva da je navodno stavio glavu ispod ograde usred svoje agonije. Bol se nastavila do sljedećeg jutra, kada je zub naglo pukao i eksplodirao.
Bol je odmah nestao i otišao je da spava. Stomatolog je prijavio drugi incident 13 godina kasnije, kada je zub jedne gospođe Leticie D. eksplodirao nakon jake zubobolje. Zub gospođe Ane P.A., takođe, je eksplodirao 1855. Ekstremniji slučaj dogodio se 1871. godine, kada je drugi zubar prijavio eksploziju zuba neimenovanoj ženi. Eksplozija je bila toliko glasna da je pala i bila gluva nekoliko dana. Zabilježeno je još eksplozija do 1920-ih, nakon čega više nema izvještaja o toj čudnoj pojavi. Istraživači vjeruju da su eksplozije uzrokovale legure u to vrijeme korištene za punjenje. Rani stomatolozi su stvorili legure miješanjem metala poput olova, srebra i kalaja. Ovi metali su možda reagovali i stvorili elektrohemijsku ćeliju unutar zuba, pretvarajući je u malu bateriju. Vodonik je često nusprodukt takvih reakcija. Istraživači vjeruju da je vodonik eksplodirao nakon što su metali stvorili varnicu ili su ti ljudi pušili cigaretu. Neki istraživači sumnjaju u ovu teoriju, jer nema dokaza da su ti ljudi imali ispune.
