fbpx
NaslovnaIntervjuIntervju – Ljubomir Mugoša, zubni tehničar: Sve ima dvije strane, pa tako...

Intervju – Ljubomir Mugoša, zubni tehničar: Sve ima dvije strane, pa tako i razvoj

- Advertisement -

Seriju intervjua na portalu Stomatologija.me nastavljamo razgvorom sa podgoričkim zubnim tehničarem Ljubomirom Mugošom koji je prvi počeo da radi sa keramikom u Crnoj Gori. U intervjuu pročitajte šta ovaj iskusni tehničar, između ostalog, misli o razvoju zubne tehnike, koji su nedostaci u edukaciji, da li su valplast proteze dobre za pacijnte, a pročitajte i koliko su se razvile tehnike rada, materijali i oprema i šta je to donijelo zubnoj tehnici.

Gospodine Mugoša, recite nam na početku kolika je razlika između tehnike nekad, odnosno kada ste vi počinjali sa radom i današnje, savremene zubne tehnike?

Razlika je drastična. Rad, materijali i oprema su uglavnom bili, uslovno rečeno primitivni. Tada su pacijenti, kao i mi, imali manje izbora, pa su uglavnom tražili klasične proteze. Malo je bilo fiksne protetike i uglavnom se radilo u zlatu, paladoru, ili čeliku. Tada, na primjer, kod nas nije bilo porcelana i metal-keramike.

Vidljive su razlike i u tehnikama rada. Zbog nepostojanja savremenih pomoćnih sredstava, one su ranije bile nerazvijene – na primjer peći za livenje nisu postojale, pa se sve grijalo benzinskim generatorom, a plamen za livenje zlata razvijao se mijehom kao kod kovača.

Pomenuli smo fiksnu protetiku, i ona se radila zastarelim tehnikama. Radile su se fasete na zlatu, samo što su se tada zvale drugačije – kapice, navlake, mostovi, a tehnika je bila kuvanje. Tek dolaskom keramike počele su da se razvijaju i savremene tehnike rada.

Treba napomenuti i da su tehnike rada na klasičnim portezama ostale gotovo iste, bez nekih velikih razlika. Samo su materijali drugačiji – u to vrijeme otisci su se radili u gipsu, otisne mase kao danas nisu postojale. Sa gispom je bilo malo teže raditi u odnosu na današnje materijale koji su lagani.

Kad dolazi keramika u Crnu Goru i kako je izgledao prelaz sa tadašnjih materijala na popularni porcelan?

Keramika je u Crnu Goru stigla 1980. godine i ja sam prvi počeo da je radim. Tada sam išao na edukaciju i specijalizaciju u beogradsku VMA, ali i u Njemačku, Sloveniju, Lihtenštajn…

Ono što je zanimljivo pomenuti je i da je u periodu prije nego što je porcelan stigao u Crnu Goru postojao materijal izozit. Od njega su se proizvodile fasete. Malo stariji se vjerovatno sjećaju zlatnih zuba. Tada su se zubi pravili od zlata, a moderno je bilo da se oni vide. To je i dalje trend u Rusiji i slicnim zemljama. Međutim, kasnije su se oni prekrivali upravo ovim fasetama od izozita jer su pacijenti ipak tražili da zubi budu bijeli, odnosno da izgedaju kao prirodni. Od izozita su se radili i mostovi na metalnim nosačima, ali on se nije pokazao kao dobar materijal i brzo se prošlo na porcelan.

Postoje li razlike u radu sa keramikom na početku i danas?

Porcelan se u stomatologiji prvi put pojavio prije nekih 70 godina, ali je tada odmah izbačen iz upotrebe kao neuslovan za rad. Kasnije se, nakon razvoja tehnika rada i drugih materijala, ipak ispostavilo da je keramika najbolja za rad i ’68. godine se porcelan vraća u upotrebu. Tada je na Zapadu napravljena prva keramika Vita 68. Mađutim, danas osim metal-keramike imate i bezmetalnu keramiku, a tu je i najnoviji trend rada sa cirkonijumom.

Šta donosi cirkonijum i razvoj keramike uopšte?

Donosi nama vise posla, vece potrebe za edukacijom i usavrsavanjem i vise pacijenata koji zele zube radjene po najnovijim standardima.  Pacijentima  se uz pojavu cirkonijuma javlja mogucnost biranja boje zuba i za nekoliko nijansi svjetlije od dosadasnjih standardnih nijansi za estetske materijale. I kod nas je sve vise pacijenata koji zele tzv. hollywood smile.

Pacijenti pretjeruju sa zahtjevima, spremni su i da bruse zdrave zube da bi uradili cirkonijumske fasete. Tu ima i malo pomodarstva. Mada, sve je stvar ukusa.

U svijetu jesu cirkonijum i ful keramika trend, međutim cijena cirkonijuma je znatno veća pa se kod nas ipak najviše radi sa tradicionalnim keramičkim materijalima.

A, šta je sa implantima, kakva su Vaša iskustva rada na implantatskim nadoknadama?

Implanti se uglavnom rade kada pacijent nema zuba, odnosno kad je most nemoguće uraditi – tada se postavlja od šest do osam implantata koji služe kao nosači. I tu se dosta radi bezmetalna keramika i cirkonijum.  Nedostatak je što ne može da se smjesti između implanata, ili izmedju implanta i zuba nosača gdje je veće bezubo polje, jer može doći do pucanja.

Metal-keramika je, sa druge strane, izuzetno zahvalna za rad na ovakvim slučajevim jer je izdržljivija od cirkonijuma. Ima i onih koji žele cirkonijum po svaku cijenu, pa stavljaju po nekoliko u nizu, ali to se radi uz određenu dozu rizika da dođe do pucanja jer, ponavljam –  cirkonijum ne trpi veliki raspon.

Materijali su, kako vidimo, napredovali u odnosu na period kada ste vi počinjali sa radom. Evidentan je i razvoj opreme, pa me zanima u kojoj mjeri je to doprinijelo razvoju zubne tehnike?

Sada imamo izuzetno modernizovanu opremu – digitalne peći, indukcioni aparati za livenje metala, plamenici rade sa prirodnim gasom… Dosta je sve i kompjuterizovano, pa tako kada radite sa cirkonijumom imate prateću aparaturu koja obavlja kompjutersku obradu. Na kraju se ipak sve završi ručno, iako kompjuter odrađuje najveći dio posla.

Kakav je odnos savremenog razvoja u odnosu na kvalitet, da li razvoj donosi i neke negativne rezultate?

Sve ima dvije strane, pa tako i razvoj. Taj razvoj je, na primjer, doveo do toga da danas imamo silikonske valplast proteze koje se još nazivaju vakuumske proteze. Prvo što treba napomenuti je da silikonske vakuumske proteze ne postoje. To što se valplast silikonske proteze lijepe je stvar pljuvačke – ona, uslovno rečeno, lijepi taj silikon za desni. Te silikonske proteze su inicijalno napravljene na Zapadu za zatvorenike, jer od plastike sa proteze možete da napravite sječivo, a od silikona je to nemoguće.

I da sve to zanemarimo, nedostaci valplast proteza su veliki – na njima je teško , skoro bezupješno raditi reparature i korekcije, ako zub sa njih ispadne takođe nema uspjesnog vraćanja nazad, ona ne može da se ispolira, lakđe prima pigmente i lakše se naseljavaju mikroorganizmi, a ćesto mora da se napravi puno deblja od standardnih proteza.

Ja ne osuđujem ordinacije koje rade sa tim, ali pacijenti bi trebalo da znaju ove detalje.

Kad već pominjemo ordinacije, kakva je saradnja između ordinacija i laboratorija, odnosno na kojem nivou ona treba da se razvija? Da li tehničari treba da učestvuju u planiranju terapije?

Saradnja se uglavnom odvija na standardnim relacijama slanja otisaka ka laboratorijama. Tehničar nakon toga donosi rad na probu i po potrebu radi se dorada. Ono što je bitno je da tehničari malo učestvuju, dok bi zapravo tehničar i stomatolog zajedno trebalo da rade. U Podgorici je malo laboratorija i ordinacija koje rade pod istim krovom – osim naše ima ih još možda pet ili šest. U tom slučaju je čak i korekcije moguće odraditi na licu mjesta. To je najbolja saradnja između ordinacije i laboratorije. U protivnom stomatolog uvijek može da kaže “ovo je greška tehničara” ili obratno. Dakle, saradnja je od ključnog značaja, a najbolja je onda kada ordinacija i laboratorija rade zajedno.

Što se tiče planiranja i tu tehničar može u određenoj mjeri da učsetvuje. Na primjer, oblik glave i konture lica određuju oblik zuba, a dobar tehničar kad sve vidi na licu mjesta odmah zna koji je oblik zuba najbolji za tog pacijenta.

Kako stoje stavri sa edukacijom? Koliko se ona promijenila od perioda kada ste vi pohađali zubotehničku školu?

U moje vrijeme, jedan dan smo imali teoriju, jedan dan praksu – dakle, svaki drugi dan mi smo imali po šest sati praktičnog rada. U to vrijeme zubotehnička škola je funkcionisala na pravim osnovama – mi smo u trećem razredu radili za pacijente. Tada smo imali i školsku ambulantu koja je uzimala otiske, a sve to smo imali zahvaljujući dr Milenku Lainoviću i dr Milanu Andrijaševiću.

Danas u školi više imaju teorije nego prakse. Za maturski ispit nemate praktični rad, dok sam ja imao most u zlatu od trojke do sedmice i dvije totalne proteze. Koliko sam ja upućen, to bi trebalo malo da se promijeni, ali te bi promjene trebalo što prije uvesti.

A kada je riječ o seminarima i kursevima, koliko je danas, kada je razvoj vidljiv na dnevnom nivou neophodno pratiti i posjećivati kurseve?

Tehnologija i tehnika rada se mijenjaju, s tim da manuelne tehnike rada i vještine tehničara zavise od njega samog. Kursevi su u tom smislu izuzetno značajni jer na njima možete naučiti o savrmenim materijalima, obradi materijala, izradi nadoknada i slično.

Problem je taj što početnik ne može poći na tečaj iz keramike kad on to u školi nikada nije vidio. I nekada je sve to bilo o trošku države, tehničari i doktori su imali veće mogucnosti da dođu do specijalizacije i jakih evropskih kurseva i seminara, dok je danas teže sve ispratiti finansiranjem iz svog džepa, posebno mladima.

- Advertisment -

POPULARNO

- Advertisment -