Razgovarali smo sa mladim stručnjakom, dr Vladanom Kekovićem, saradnikom u nauci na Univerzitetu u Milanu gdje je i na doktorskim studijama u oblasti oralne hirurgije. Sa ovim mladim naučnikom koji u Podgorici ima svoju ordinaciju Dental implant centar Keković & Taschieri, razgovarali smo o najsavremenijim tehnikama i tehnologijama u stomatologiji, počev od Pro Taper sistema za endodonciju, preko stomatoloških mikroskopa do biomarkera za rano otkrivanje parodontitisa na čijem razvoju Keković trenutno radi sa svojim timom u Milanu.
U intervjuu koji slijedi pročitajte šta Vladan misli o implantima i peri-implantitisu, koje su njegove poruke i smjernice za razvoj nauke, kao i na koji način se iz njegovog evropskog iskustva može podići novi zdravstvene zaštite u Crnoj Gori.
Vladane pošto se u svojoj praksi prvenstveno baviš endodoncijom, za početak nam reci o svom prvom susretu sa savremenom endodoncijom?
Prvi susret sa savremenom endodoncijom imao sam u Zagrebu, gdje sam bio kao student četvrte godine. Na njihovom odjeljenju za endodnciju sam se upoznao sa Pro Taper sistemom. Nakon toga sam cijelu petu godinu studija proveo u Torinu na odjeljenju za endodonciju kod prof. Elija Berutija koji je vodeći endodontski stručnjak u Evropi i autor je najuticajnijih istraživanja i knjiga iz te oblasti. Pod njegovim mentorstvom sam za godinu dana uspio da dođem do nivoa doktora koji se bavi tom problematikom.
Nakon toga sam upisao doktorske studije u obalsti hirurgije, ali endodonciju svakodnevno usavršavam i njome se bavim u privatnoj praksi.
Reci nam nešto o Pro Taper sistemu koji si pomenuo. O čemu je riječ i šta on znači za stomatologiju i endodnciju?
Pro Taper je sistem koji obezbjeđuje bolju kanalnu obradu, a zatim i irigaciju. To znači postizanje boljeg oblika unutar kanala zuba, radi bolje kasnije obrade hemijskim irigansima. Na taj način omogućavamo dopiranje do svih mjesta unutar kanalnih sistema i zone apeksa, odnosno vrha korijena zuba, gdje se obično nalazi problem, i otklanjanje mikorbiološkog sadržaja koji je problematičan. Nakon toga slijedi opturacija koja se takođe radi Pro Taper sistemom.
Endodontska obrada se sastoji iz otvaranja zuba, mehaničke obrade u kombinaciji sa hemijskom obradom, konačne hemijske obrade, medikacije i na kraju opturacije i zatvaranja zuba. To je praćeno sa najmanje tri mala RTG snimka, prije terapije, kod postizanja radne dužine što podrazumijeva stizanje do apeksa, i na kraju snimak po opturaciji. Nakon toga znamo da li je zub adekvatno obrađen.
Međutim, tu nije kraj. Zub se mora pratiti jer mikrobiolški sadržaj može biti rezistentan – za bakterije je jedan milimetar prostora isto što su i za nas velike površine u kojima živimo, a određeni bakterijski sojevi imaju sposobnost stvaranja vezivnotkivnih oblasti u periapeksu, što im omogućava bolju zaštitu. Iz tih razloga, uprkos visokim procentima uspješnosti, svaki endodontski saniran zub se u kartonu upisuje za monitoring, što podrazumijeva kontrolu godinu dana nakon terapije. Na taj način i tim protokolima endodoncija čuva zube pacijentima.
Zbog čega sam sve ovo ispričao? Sa Pro Taper sistemom uspješnost konačnog ishoda je veća od uspješnosti terapije konvencionalnim metodama. Pomenuli smo da na vrhu korijena u nekim slučajevima mogu postojati bakterijski filmovi koji stvaraju vezivno tkivo i kolonizuju ga na taj način da se ne mogu otkloniti ni mehanički ni hemijski, već isključivo hirurškim putem. Cilj endodontske terapije je upravo izbjegavanje hirurških intervencija, a sa Pro Taperom je taj procenat smanjen.
Pro Taper ima drugačije instrumente od konvencionalnih ISO instrumenata, i za rad ovim sistemom neophodno je proći određene treninge. Obuke koje sam imao zadovoljstvo proći u toku godine dana boravka u Torinu na odjeljenju za endodonciju uključuju teoretski dio, koji je neophodan zbog sticanja sposobnosti za izbor adekvatne tehnike i instrumenata za datu anatomiju intrakanlnog sistema koji treba obraditi, i praktični dio koji se sastoji od instrumentacije na endo-blokovima do rada na pacijentima i zatim endodoncije komplikovanih kanala upotrebom lupa i dentalnog mikroskopa.
S obzirom da si na doktorskim studijama iz oblasti oralne hirurgije približi nam stanje u implantologiji danas.
Implantolgija je danas dosegla visoke nivoe terapijske uspješnosti, funkcionalnosti i estetike. Značaj postojanja implanta je izuzetno vrijedan i mijenja današnjicu stomatologije i hirurgije, ali naravno, implant ne može zamijeniti prirodu – parodontalna membrana je arteficijalno nezamjenjiva, makar još uvijek. Upravo to je jedan od glavnih ciljeva endodontske terapije – očuvanje korijena, i onoga što nam je priroda dala. To su razlozi zbog kojih sam se posvetio bavljenju ovim granama stomatologije.
Koji su danas svjetski trendovi kada je riječ o implantologiji? Kada se implanti najviše koriste?
Implanti je moguće koristiti kod skoro svih pacijenata. I pacijenti koji imaju adekvatno kontrolisan dijabetes su kandidati za implantologiju. Ipak, postoje i pacijenti koje analizom isključujemo kao kandidate i predlažemo druga rješenja.
Kad je riječ o broju implanta to zavisi od nekoliko faktora, ali u suštini rade se i single i povezani implanti. Može rješenje biti i All-On-4, ili All-On-6 sistem, a u gronjoj vilici mogu se ugraditi i do 12 implantata. All-on sistemi rade se uglavnom kod starijih pacijenata koji nemaju dovoljno volumena kosti. Danas se u nauci diskutuje o upotrebi kratkih implanta kako bi se izbjeglo pozicioniranje zakrivljenih (Tilted) ili jagodičnih (Zygoma) implanta, tako da ćemo uskoro i znati da li ćemo ići tim putem kod pacijenata koji nemaju dovoljno kosti.
Pomenuo si lošu oralnu higijenu, koja dovodi do peri-implantitisa. U kojem procentu se on javlja i koliki problem može da izazove?
Bitno je reći da jedini odgovor koji mi imamo što se tiče statistike je odgovor iz nauke, i on govori da je uspješnost terapije 97-98 odsto. Treba uzeti u obzir da naučne radove koje mi pominjemo kad govorimo o statistikama prave najbolji svjetski hirurzi i to su statistike koje je nemoguće upoređivati sa procentima koji su u zastupljeni generalnoj stomatologiji. Brojevi od 98, 99 i 100 odsto uspješnosti terapije nisu adekvatni ni za jednu zemlju. Ipak, da ne bude zabune, uspjeh implantološke terapije je izuzetno visok i mogu svi biti zadovoljni sa trenutnim rezultatima koji se mogu postići.
Mi u Milanu imamo podatke koji iznose 96-97 odsto uspješnosti, pa bi se moglo zaključiti da se peri-implantitis javlja u tih tri do četiri odsto, ili manje, obzirom da komplikacije mogu biti i mehaničke i one takođe ulaze u ovaj procenat. Da bi se dobili podaci iz generalne populacije na nivou države ili sl. potrebno je uraditi epidemiološka istraživanja. Postavili ste odlično pitanje, i odgovor ćemo saznati tek narednih godina kad se pojave više epidemioloških studija u svijetu.
Kad smo kod nauke i istraživanja hajde da pomenemo i parodontološke biomarkere koje sada testirate na milanskom Univerzitetu. Reci nam o čemu je tu zapravo riječi koja je njihova primjena?
Biomarker je termin koji je dat svim česticama koje nam “markiraju” neku informaciju. Mi radimo na dobijanju salivarnih biomarkera za parodontitis, dakle onih koji bi nam omogućili da određene podatke dobijamo iz pljuvačke (saliva). Suštinski, pokušavamo da razvijemo biomarkere iz pljuvačke koji bi nam ukazivali na postojanje parodontopatije, i tako bi se podizanjem svijesti o postojanju problema povećao i stepen liječenja ovog rasprostranjenog oboljenja potpornih tkiva zuba.
Prema američkoj akademiji za parodontologiju postoje dvije vrste parodontopatije – hronočni i agresivni parodontitis. Problem je upravo hronični koji se razvija polako i onda pacijenti počinju naglo da gube zube. Ono što mi želimo da postignemo je dobijanje testova koji bi otkrivali da li u pljuvačkoj postoje iste one čestice koje su prisutne kod parodontoloških pacijenata.
Ono što je značaj ovih studija jeste da bi se na taj način omogućilo ljudima da u Domovima zdravlja ili na sistematskim pregledima mogu provjeriti oralno zdravlje. Ako uzmemo u obzir da je parodontopatija jedna od najzastupljenijih bolesti u svijetu, koju ima preko 85 odsto populacije svijeta, značajna je stvar imati test za njeno otkrivanje. Sa tim testom dobio bi se veliki procenat izliječenih parodontoloških pacijenata.
Pomenuo si i upotrebu mikroskopa u radu. Koja su prednosti njegove primjene?
Miksroskop je u Evropi i u ozbiljnim centrima stvar svakodnevne upotrebe i slobodno možemo reći da je on veliki dio budućnosti stomatologije. Prvi mikroskop na kojem sam radio je Carl Zeiss u Torinu, zatim sam radio u Beogradu na klinici koja posjeduje Leica mikroskop i kasnije se u Milanu opet vratio na Carl Zeiss. U svojoj ordinaciji uskoro planiram implementirati upotrebu mikroskopa, a rad upotrebom dentalnih lupa je svakodnevna stvar kod nas.
Veliki je broj stvari koje možete raditi samo uz pomoć dentalnog mikroskopa, i to su zahtjevne endodontske terapije kao što su obrada kalcifikovanih kanala, rad na apeksu sa nezavršenim rastom, nanošenje MTA agregata u svim trećinama kanalnog sistema i dr.
Kakvi su tvoji uporedni utisci zdravstvenih sistema u Italiji i Crnoj Gori?
Kada je riječ o zdravstvenim sistemima, ono što je u Italiji osjetno u toku čitavog dana je ozbiljna papirologija. Šta to podrazumijeva? Prije svega ozbiljnu kontrolu kvaliteta, a to za sobom povlači da svako mora da radi po protokolu. Međutim, da bi se sve radilo po protokolu za to moraju postojati i uslovi. Ono što mi možemo za sad da uradimo kao ljudi iz struke je da budemo maksimalno etični i profesionalni. To prije svega treba stimulisati kod mladih ljudi.
Sterilizacija u Italiji je na vrhunskom nivou – sve je obilježeno pomoću bar kodova i provjerava se senzorima što omogućava da vidimo tačan put tog instrumenta, i da znamo da je sterilan. Oprema je takođe adekvatna, a profesionalnost je neupitna. Međutim, i među našim profesorima postoje odlični stručnjaci – prvo i osnovno je da su među njima ljudi koji su me stimulisali i podržali da napravim iskorak ka inostranstvu, to su moji profesori iz Niša, prof. Dragan Petrović i prof. Goran Tošić koje izuzetno cijenim i sa kojima još uvijek radim.
A nauka? Iz razgovora je jasno na kojem je nivou nauka u Italiji, ali me interesuje kako bi se kod nas mogao promijeniti odnos prema nauci?
Prije svega mora postojati interesovanje za nauku. U Italiji više rade, lako je primijetiti da se u pauzama često čitaju stručni časopisi, a svako ko je na doktorskim naukama je uključen i ima šansu za naučni rad. Za nešto ozbiljnije moraju postojati finansije, ali, ponavljam, interesovanje za nauku je ključ.
Ulaganja, ukoliko zaista želite da se bavite naučnim radm, nisu toliko enormna. Uvijek se mogu pronaći sponzori, a ako su ideje i nauka svakodnevna stvar do njih je mnogo lakše doći. To sam ja naučio, rad u kontinuitetu je veoma, veoma bitan. Nemojte misliti da u Italiji nemaju problema sa finansijama, ali oni su u stalnim razvijanjima novih ideja i stalnim pregovovrima sa sponzorima.
Mi treba da se borimo. Oni su na tom nivou i bore se za sledeći, a isto treba da radimo i mi – boriti se za napredak je nešto što treba da uđe u svijest.
