Ekipa portala Stomatologija.me bila je u posjeti dr Dušku Bojaniću sa kojim smo razgovarali o savremenoj stomatologiji. Pročitajte između ostalog savjete ovog mladog stručnjaka koji je “zanat” naučio od zubara koji su među najcjenjenijim stomatolozima u Crnoj Gori i zašto je savremena stomatologija nezamisliva bez “starih” tehnika.
Kada ste počeli sa radom i da li danas postoje značajnije razlike u odnosu na vrijeme kada ste Vi počeli da se bavite stomatologijom?
Ja sam stomatologijom počeo da se bavim još kao student četvrte godine, što moji tadašnji pacijenti nisu ni znali. Moji prvi koraci bili su upravo ovdje u ordinaciji Sano Dens kod doktora Bora Ćalovića. Imao sam tu sreću da najviše iskustva dobijem upravo uz doktora Ćalovića koji je specijalista protetike i mog oca, zubnog tehničara, Veljka Bojanića kojeg kolege znaju kao Dalton. Uz njih sam savladao “old school” stomatologiju.
Možete li nam to malo pojasniti, koja je to razlika između savremene i “old school” stomatologije?
Danas postoji trend pojednostavljivanja i uprošćavanja svega, pa izgleda kao da svako može da se bavi svačim. Takav je trend i sa stomatološkim materijalima i opremom. To je u neku ruku dobro, jer stručnim i iskusnim doktorima sada treba manje vremena za pojedine zahvate, ali sa druge strane pojedini materijali i tehnike zahtijevaju veoma kompleksna i komplikovana rukovanja i usko polje indikacija. Oprema i materijali se veoma razlikuju i tokom ovih 10 godina koliko ja radim sve je pojednostavljeno. Ipak, naglašavam – prvo morate proći kroz “old school” da bi mogli da se bavite savremenom stomatologijom.
Isto je i sa proizvođačima. Danas kuće koje se bave proizvodnjom implantata hoće da ih urade što jednostavnije odnosno da se njihova ugradnja pojednostavi kako bi i stomatolozi sa najmanje iskustva mogli da ih postave, odnosno kako bi upravo te kuće koje ih proizvode mogle što više tih nadoknada da prodaju i ostvare profit. Tako da je i proizvodnja implanata u velikoj ekspanziji.
Kakvi su u tom smislu zahtjevi pacijenata, šta oni od Vas danas najviše traže? Koliko su Vaši pacijenti zainteresovani za implantate?
Danas se u ordinaciji rade dosta moderne stvari kao što su direktne i indirektne ljuspice, imam dosta zahtjeva za e.max krunicama koje predstavljau maksimum estetike koje danas može da ponudi stomatologija. Radim i mostove nošene inlejima čija je prednost to što dva zuba koji su nosači ne moraju da se bruse, a osim toga daju maksimum estetike i funkcionalnosti. Napomenuo bih da je ideja vodilja za postavljanje indikacija o ugradnji implantanata nadomještanje samo jednog zuba koji fali, a da se ne bruse dva okolna zuba, a ne kao što pojedini pacijenti uglavnom rade – čekaju da izgube sve zube, pa onda stavljaju po deset implatanata u gornju ili donju vilicu.
Dakle, najčešće se traži upravo to protetsko zbrinjavanje i sve što ide uz to – ortodoncija, vađenje zuba, liječenje zuba i popravka. Međutim, prosto moram da naglasim i to da „popravka“ nije dobar izraz jer se kola popravljaju, a zubi se liječe i rade se ispuni, a ne plombe. Popravljanje zuba i stavljanje plombe zvuči kao berberski izraz.
Kada je riječ o mostovima, pacijenti uglavnom imaju zamjerke na zadah nakon njihovog postavljanja, koji je Vaš savjet za te pacijente?
Ljudi imaju animozietet prema mostovima upravo zbog toga što vremenom jedna mala doza zadaha mora biti prisutna čak i kada su mostovi urađeni savršeno što podrazumijeva smanjen prostor za zadržavanje hrane. Ipak, iako je taj neprijatni zadah najveća mana mostova, on se u velikoj mjeri uglavnom javlja kod pacijenata koji ne održavaju higijenu kako treba. Naš narod je sklon tome da misli kako nakon izrade keramičkog mosta nema potrebe da se održava higijena. To je, naravno, jedna velika zabluda jer kad se urade nadoknade tada na red dolazi pojačana oralna higijena što osim četkice i paste za zube podrazumijeva korišćenje gelova i tečnosti za ispriranje usta.
Da li od toga može zavisi i vijek trajanja mosta?
Vijek trajanja je veoma diskutabilna stvar i zavisi od vise faktora. U medicini nema garancije i kada mi pacijenti traže procjenu trajanja mosta, ili garanciju, ja uvijek kažem da ne mogu garantovati ništa osim da će maksimum moga znanja i umijeća biti upotrijebljen za izradu bilo koje nadoknade ili bilo koje intervencije kod njih. Ipak, okvirno možemo reći da ukoliko su mostovi i nosači dobri, i ako je indikacija dobra, trebalo bi da traju najmanje 10 godina.
Kada već govorimo o tome da se malo osvrnemo i na estetsku stomatologiju. Kako stvari stoje na tom polju, da li su pacijenti zahtjevniji kada je riječ o estetskom dijelu ili funkcionalnosti nadoknada?
Estetika i funskcionalnost se prepliću u stomatologiji, a estetska stomatologija je uglvanom vezana za prednju regiju odnosno na one zube koji su najvidljiviji. Sa druge strane, svi hoćemo da imamo lijepe, ali i funkcionalne zube. E, posao stomatologa je da nađe kompromis uz maksimalnu estetiku i funkcionanost što ne može uvijek da se zadovolji.
Moram pomenuti i izbjeljivanje zuba koje se danas sve manje radi u stomatološkim ordinacijama jer postoje preprati koji se kupuju u prodavnicama i kućama hemije, ali pacijenti moraju biti svjesni da je to posao za stomatologe, a ne za kozmetičare.
Kad pričamo o osviješćenosti pacijenata, koji su to problemi koji se ponavljaju ili ih pacijenti teško prevazilaze?
Problem kod naših pacijenata koji se, na žalost, razvija još od malih nogu je što nemaju razvijenu svijest o oralnoj higijeni, oralnoj estetici i o tome da će im zubi jednog dana trebati, pa pri prvoj zubobolji žele da uklone zub. U razgovoru sa strancima koji nisu iz svijeta stomatologije zaključio sam da oni kod naših ljudi prvo primijete veliki nedoststak zuba, škrbavost i ružan osmjeh. Upravo tu svijest moramo podići na veći nivo – da zub mora da se sačuva, što podrazumijeva liječenje i prije svega održavanje higijene. Nove generacije su ipak svjesnije i higijena je mnogo bolja, a tome doprinosi i internet komunikacija, pa imam i primjera da mlađi pacijenti dolaze sami da se raspitaju o nekim tehnikama.
Koliko pacijenti dolaze na preventivne preglede, da li tu ima nekog napretka?
Veoma mali broj pacijenata dolazi na redovne kontrole. To je najviše 10 do 15 odsto pacijenata, što je veoma mali procenat. Na Zapadu su pacijenti mnogo svjesniji.
Kad smo kod Zapada, da li naši stomatolozi zaostaju za kolegama iz Evrope, kakav je kvalitet materijala koji se koristi ovdje u odnosu na EU?
Pa reći ću ti ovako. Prošle godine sam bio na najvećem stomatološkom sajmu koji se svake druge godine održava u Kelnu i jedan veliki dio tih materijala i opreme možete naći i ovdje kod nas. Imamo jednako kvalitetene materijale kao i svugdje u svijetu i nema razlike u odnosu na ono što se koristi u Evropi. Mi smo u tom smlisu davno u EU, ali naši pacijenti i njihova platežna moć na žalost nisu na tom nivou.
S obzirom da je kvalitet isti kao na Zapadu, a cijene znatno niže, da li možemo razmišljati o razvijanju dentalnog turizma u Crnoj Gori?
Kada je riječ o dentalnom turizmu tu može dosta da se uradi. U razgovoru sa kolegama iz Hrvatske primijetio sam da su oni u tome dosta odmakli od nas, a primjetno je takođe i da se u Beogradu prilično razvija dentalni turizam. Kod nas je mali, gotovo zanemarljiv broj pacijenata koji dolaze da bi uradili zube i obišli zemlju. Tu ne ubrajam one turiste koji su tokom putovanja prinuđeni da posjete neku od ordinacija zbog iznenadnog problema, ili veliki broj Rusa koji svake godine borave tokom čitavog ljeta na primorju.
Ali da se vratimo na priču, tu naravno ima velikog potencijala, samo se mora dosta poraditi na marketingu i turističkim aranžmanima u saradnji sa agencijama. Ukoliko bi se sve uradilo sistemski to bi moglo da bude od višestruke koristi.
Za kraj razgovora nam recite nešto o Udruženju privatnih doktora stomatologije, da li je ta priča zaživjela?
Imali smo udurženje Privatnih doktora stomatologije koje je zamrlo. Čak smo i 2012. godine u Bečićima imali veliki kongres, prvi u Crnoj Gori sa inostranim učešćem na kojem je bio prisutan veliki broj stomatologa iz Crne Gore, Srbije, Hrvatske, Makedonije i Kosova. Međutim, od tada do danas ništa nije urađeno. Šta više, poslednje izmjene zakona o zdravstsvu daju nam mogućnost da se odcijepimo od ljekarske komore i osnujemo nezavisnu komoru stomatologa, ali mi smo strašno inertni i nesložni i pola godine tapkamo u mjestu. Mi sada zbog toga nemamo komoru, pa nemamo ni norme ni regulative, a kolege koje rade u saradnji sa fondom izlaze sa cijenama koje su ispod svake norme. Danas je skuplje otići kod vulkanizera i zakrpiti gumu nego izliječiti zub što je bruka za profesiju.
