Intervju koji slijedi urađen je sa jednim od najcjenjenijih implantoloških stručnjaka u regionu, dr stom. spec. Aleksandrom Vukotićem sa kojim smo razgovarali o svim aspektima implantološke terapije. Blagi akcenat je stavljen na kontraindikacije, pa u nastavku pročitajte šta dr Vukotić misli o tome šta bi pacijenti trebalo da rade ukoliko implantološki ne mogu biti zbrinuti. Takođe, pročitajte i savjete ovog stručnjaka koji se tiču protetike i higijene i da li postoje prelazna rješenja i kompromisi u implantologiji.
Kako biste vi doktore opisali implantologiju i da li su implanti zaista najbolje rješenje za bezubost?
Prije svega bih rekao da implanti nisu generlano rješenje za bilo koju indikaciju. Implantati s toga dođu kao neko nužno zlo koje u svakom slučaju, ako je moguće treba izbjeći. Ipak, da me ne shvatite pogrešno, kada dođe do toga da su implanti potrebni oni su nužno rješenje koje ujedno može biti i najbolje u rješavanju parcijalne ili totalne bezubosti.
Koje su to onda indikacije kada su implanti zaista potrebni?
Da bi se došlo do prave indikacije, svakog pacijenta treba posmatrati kao posebnu individuu. U zavisnosti od njegove anatomske i funkcionalne situacije u ustima, kao i situacije opšteg zdravlja može se odrediti indikacija ili kontraindikacija za ugradnju implantata.
Kada pacijent dođe, prvo i osnovno je da se uradi generalna anamneza, dakle, upoznavanje sa opštim zdravstvenim stanjem pacijenta. Nakon toga ide i lokalna anamneza, odnosno procjena oralnog zdravlja i stanja u ustima. To iziskuje razgovor sa pacijentom, pregled, snimanja, a osim toga, uključeno je i planiranje na osnovu želja pacijenta.
Dakle, nakon dobijanja kompletne slike, u dogovoru sa pacijentom, određujemo plan terapije. Pri tome se pacijentu nude različite mogućnosti terapije za konkretno njegovu situaciju, odnosno donosi se odluka da li će se ugrađivati implantati.
Recite nam sada doktore nešto i o kontraindikacijama za ugradnju implantata? Njih nije malo i vrlo je važno da pacijente upoznamo sa njima.
Postoji dosta pacijenata sa kontraindikacijama. Kao prvo tu su različite vrste opštih oboljenja koje otkrivamo u toku opšte anamneze, neodržavanje higijene itd.
Svako oboljenje je potencijalni kontraindikator za ugradnju implantata, a sistemska oboljenja poput dijabetesa, kardiovaskularnih oboljenja i sve one promjene u organizmu koje utiču na zgrušavanja krvi i zarastanje rane su znak da pacijent, makar u tom trenutku nije spreman za implantološku terapiju.
Mnogim pacijentima to nije jasno, ali sva oboljenja koja utiču na prokrvljenost kosti i ostalih tkiva utiču i na srastanje implanta. Da bi implant srastao moraju postojati određeni uslovi, a prokrvljenost je, da tako kažemo, preduslov za idealno okončanje terapije.
Postoje još neka sistemska oboljenja koja mogu uticati na tok i razvoj terapije, ali u posljednje vrijeme povećan jer broj pacijenata sa osteoporozom koja je apsolutna kontraindikacija za ugradnju implanata jer vilična kost gubi svoju čvrstinu, što je naročito izraženo kod žena.
Pored opštih sistemskih oboljenja koje su kontraindikacija za ugradnju implanta, postoje i lokalne promjene koje mogu da otežavaju ugradnju implantata kao što su razne vrste promjena u kostima (tumori, ciste…), takođe tu je i faktor gubljenja kosti usljed kasnog javljanja stomatologu. Ukoliko je od gubitka zuba prošlo dosta vremena to dovodi do resorpcije kosti i u tom slučaju nema dovoljno koštane mase koja bi nosila implantat i prostora za “manevrisanje”, s toga je jako važno na vrijeme se javiti stomatologu.
U današnje vrijeme kontraindikacije su svedene na minimum jer postoje razne pripremne terapije kako bi se došlo do mogućnosti ugradnje implanta. Kad kažem pripremne terapije, mislim na liječenje opštih oboljenja, a u lokalnom smislu razne hiruške terapije koje će da pomognu da dođemo do situacije da se mogu ugraditi implanti.
Postoje li “prelazna”, ili neka druga rješenja za pacijente koje žele implantate, a spadaju u grupu pacijenata kontraindikovanih za njihovu ugradnju? Šta je sa takozvanim mini implantima?
Ja ne volim kompromise i nijesam pristalica toga.
Postoje prelazna rješenja koja služe za stabilizaciju mobilnih protetskih nadoknada. To je ugradnja implanta koji služi za stabilizaciju proteze. To pomaže starijim ljudima kojima je proteza “labava”. U tim situacijama mogu da se rade klasični ili mini implanti. Ja lično nijesam pristalica mini implanta.
Šta biste Vi u tom slučaju savjetovali pacijentima koji žele implantate, a ne mogu ih dobiti?
Prije svega treba vidjeti šta se može uraditi, odnosno koje mogućnosti nam otvara oralno stanje pacijenta. To je važno jer, kako smo već rekli, svaki pacijent je poseban i za svakog postoji posebno rješenje.
Nekada pacijenti zahtijevaju implantate, dok na primjer most može u potpunosti da riješi problem koji taj pacijent ima. Međutim, i taj most mora biti indikovan – jer nekada nije u redu brusiti zube koji su zdravi, ali sa druge strane pokvarene zube bez ikakve “griže savjesti” možemo brusiti kako bi ih postavili kao nosače mosta. Poenta je da treba raditi rješenja adekvatna za svakog pacijenta pojedinačno.
Ukoliko ne postoji mogućnost za ugradnju mosta, potrebno je razmotriti sve mogućnosti kako bi došli do situacije da se mogu ugraditi implanti.
Vaš dosadašnji rad ostavlja utisak da pratite savremena kretanja, interesuje nas koji su to savremeni tokovi u implantologiji? Šta možemo očekivati u bližoj ili daljoj budućnosti?
Ja, na primjer, danas radim neke stvari za koje sam prije 15 godina mislio da ih nikada neću raditi. Tehnika i tehnologija na tom polju svakodnevno napreduju. Smatram da je za uspješnu terapiju sve bitno, od planiranja, preko hirurgije do protetike. Posebno smatram da je mnogo bitno na implantu dobro uraditi protetski rad pri čemu ne mislim samo na estetski momenat, već i na onaj dio koji nam omogućava dobro održavanje higijene. Ako se uradi loša protetika na implantima, onda stradaju implanti i nakon par godina imate problem.
Danas se ide ka tome da se sve radi odjednom, i huruški dio i protetski rad, pri čemu je protetski rad privremenog karaktera koji se kasnije mijenja definitivnim. Takođe bih dodao da se protetski radovi na implantima šrafe, a ne cementiraju. To je dobro iz razloga jer taj rad možemo nakon godinu dana odšrafiti, skinuti rad, očistiti i vratiti nazad.
Kad smo već kod higijene i nehigijene, koliko ste se do sada srijetali sa periimplantitisom? Da li ga kod pacijenata u Crnoj Gori uopšte ima?
Na žalost, periimplantitisa ima i to nije mali, zanemarljiv broj pacijenata. A to je direktno vezano upravo za ovu priču o protetici i higijeni.
Ima dosta pacijenata, ali i ljekara koji govore o doživotnom rješavanju problema sa implantom. Ništa nije vječno i sve zavisi od samog rada u ustima i održavanja higijene od strane samog pacijenta.
Upravo iz ovih razloga, današnja implantologija se radi sa planom koji uključuje eventualnu pojavu problema u budućnosti. Dakle, vi već na početku planirate šta ćete uraditi u slučaju da se za pet, 10, ili 15 godina pojavi problem.
