Iako je tradicija „zubić vile“ bila do skoro, kulture širom svijeta stotinama godina unazad su imale posebne rituacije kada djeca ostanu bez zuba.
U 13. vijeku, islamski učenjak Ibn Abi el-Hadid je pomenuo bliskoistočnu tradiciju bacanja zuba bebe u nebo ili prema suncu.
Na taj način su se molili da bolji zub zamijeni onaj koji je ispao.
Bacanje zuba je uobičajena praksa bila i u Turskoj, Meksiku i Grčkoj, gdje su djeca tradicionalno bacala svoje zube na krov kuće.
U Indiji, Koreji, Vijetnamu i na Filipinima, donji zubi su se se bacali ili još uvijek bacaju prema gore, a zubi iz gornje vilice na pod kako bi se „ohrabrili“ novi zubi da rastu ravno.
Tradicija nije bila takva u svim zemljama. U Norveškoj i Finskoj su, recimo, djeca upozoravana na ispadanje zuba kod onih koji ih ne peru na pravi način.
