Bruksizam je stručni termin za pojavu koja prati čovjeka od davnih vremena do današnjeg. Manifestuje se stiskanjem zuba, škripanjem zubima, škrgutanjem. Prema Američkoj Dentalnoj Asocijaciji od pet do 20 odsto populacije pati od nekog oblika bruksizma. Veliki procenat ljudi sa ovim problemom, čak 80%, nije svjestan da ga ima. Bruksizam se dijeli na dnevni i noćni. Najčešće se javlja kod adolescenata i u petoj deceniji života. Sa starenjem učestalost opada. Nešto je češći kod žena u odnosu na muškarce.
Može da se javi kod djece ali najčešće je udružen sa prehladama, upalama grla, uha ili alergijama. Bruksizam dijagnostikovan u dječijem dobu najčešće nestaje s vremenom. Uzrok bruksizma je još uvijek nejasan. U etiologiji sigurno postoji više faktora. Faktor koji se već dugo vremena ističe kao najvažniji je psihičke prirode – stres, napetost, strah, zamor.
Dijagnoza bruksizma zasniva se na njegovoj kliničkoj slici, odnosno promjenama koje ostavlja na stomatognatnom sistemu, zubima i okolnim tkivima. Sile koje se tokom bruksizma razvijaju bar su tri puta jače od normalnih sila koje se javljaju pri žvakanju. Škripanje zubima noću je nesvjesno, pri čemu, pritisak koji zubi trpe je daleko veći od fiziološkog. Ako se ovome dodaju i bočni pokreti vilice, posljedice su brojne.
Kratkoročne posljedice: abrazivne fasete na zubima, pukotine gleđi zuba, odlamanje plombi, glavobolja, bolovi u mišićima lica, bol pojedinih zuba, bol u uhu, bol pri otvaranju i zatvaranju usta, poremećaji spavanja, povećana pokretljivost zuba.
Dugoročne posljedice: abrazija (trošenje zuba), lom zuba, gubitak vertikalne dimenzije zagrižaja, preopterećenost viličnog zgloba, oštećenja temporomandibularnog zgloba (bolovi, pucketanja tokom žvakanja).
Terapija bruksizma uključuje redukciju stresa, tretiranje simptoma i znakova viličnih parafunkcija, zaustavljanje ustaljenih neuromuskularnih navika. Redukcija psihičkog stresa ponekad iziskuje bitne promjene u životnim navikama, stručno savjetovanje, vježbe relaksacije. Farmakoterapeutici, fizikalna terapija i okluzalne naprave takođe su u upotrebi u cilju terapije. Najefikasnije terapeutsko sretstvo je okluzalni silikonski štitnik – splint. On se izrađuje u stomatološkim ordinacijama na osnovu otiska. Ima višestruku ulogu u terapiji. Sprječava dalje „trošenje“ zubne supstance, doprinosi promjeni loših navika i potvrdi dijagnoze. Nosi se uglavnom samo noću.
