Bjelopoljka koja je život posvetila djeci, stomatologiji i ljudima

Vera Kovačević – od najmlađeg primarijusa do najvjernijeg čuvara zavičajne poezije.

Prvi specijalista dječje preventivne stomatologije u Crnoj Gori, žena velikog znanja i još većeg srca, jedina je osoba koja nije propustila nijedne Ratkovićeve večeri poezije. Gdje god da je živjela, Bijelo Polje nosila je u sebi, a dobrotu i plemenitost nesebično darivala drugima.

U životu Vere Kovačević uspjeh nikada nije bio samo lična stvar. Svaki njen profesionalni korak bio je istovremeno i doprinos zajednici, a svako priznanje koje je stizalo na njenu adresu potvrda da se znanje, rad i čovječnost uvijek prepoznaju.

Ova ugledna Bjelopoljka ostala je upamćena kao peti diplomirani student Stomatološkog fakulteta u Beogradu. Diplomu je stekla kao majka jednog sina, a ubrzo nakon završetka studija njena porodica postala je bogatija za još jedno dijete. Poslije kratkog rada u Beogradu, sa suprugom Mišom vratila se u rodno Bijelo Polje, odlučna da svoje znanje stavi u službu grada iz kojeg je potekla.

Kao opštinski stipendista, dok je njen suprug bio stipendista Vunarskog kombinata, Vera je rano pokazala izuzetnu posvećenost struci. Već u 27. godini upućena je na specijalizaciju iz dječje stomatologije, koju je završila sa svega trideset godina. Tako je postala najmlađi i prvi specijalista dječje preventivne stomatologije u Bijelom Polju i Crnoj Gori.

– U to vrijeme bilo je malo stomatologa. Bila sam najmlađa među njima i zato sam zvanje primarijusa dobila veoma rano, već u 38. godini. Tako sam postala i najmlađi primarijus u Crnoj Gori – sjeća se Vera.

Njen naučni i stručni rad pratio je snažan istraživački duh. Kao trudnica sa četvrtim djetetom predstavila je značajnu studiju o epidemiološkim istraživanjima orofacijalnog sistema kod djece, obuhvativši područje od sjevera Crne Gore do Herceg Novog.

Poseban trag ostavila je u razvoju školske stomatologije. Na njenu inicijativu otvorena je stomatološka ambulanta u Osnovnoj školi „Risto Ratković“, najprije za prvačiće, a potom i za učenike starijih razreda.

– Veliku zahvalnost dugujem Radoju Ružiću koji je obezbijedio sredstva da se ovaj projekat realizuje. Vjerovala sam da je najvažnije djecu na vrijeme naučiti pravilnoj brizi o zubima, jer sve kasnije ide mnogo lakše – kaže ona.

Ubrzo je isti model primijenjen i u Osnovnoj školi „Marko Miljanov“, a kasnije su ga prihvatile i druge sredine. Zahvaljujući njenom radu, sistematski stomatološki pregledi postali su redovna praksa, a iza sebe je ostavila više od četrdeset stručnih radova i brojna priznanja.

Saradnja sa direktoricom vrtića Rabijom Sekulić omogućila je da i najmlađi budu obuhvaćeni preventivnim programima.

– Djeca su me prihvatala sa toliko ljubavi da su me često dočekivala ovacijama. Radili smo mnogo, ali sam zbog toga bila neizmjerno srećna – priča Vera.

Njena energija i upornost bili su vidljivi još u djetinjstvu. Kao članica Sportskog društva „Partizan“ bila je dio generacije koju je okupljao sportski entuzijasta Džavid Lamežević.

– U to vrijeme mnoge majke nijesu dozvoljavale djevojčicama da se bave sportom. Džavid je lično obilazio porodice i ubjeđivao ih da nas puste na treninge. Tako je došao i kod moje majke. Kasnije smo osvajali značajne rezultate i učestvovali na Sletu u Beogradu – sjeća se ona.

Nova životna etapa počela je 1988. godine kada je u Beogradu otvorila stomatološku ordinaciju. Počeci nijesu bili laki, ali je uz podršku porodice i zahvaljujući dobrom glasu pacijenata ordinacija brzo postala prepoznatljiva.

U Krunskoj ulici upoznala je brojne ugledne ličnosti iz svijeta kulture, umjetnosti i javnog života. Prijateljstva koja su tada nastala traju i danas. Posebno je ponosna na krug prijatelja koji su obilježili kulturni život regiona. Među njima je i književnik i predsjednik Udruženja književnika Srbije, koji ove godine obilježava četiri decenije književnog rada, Miloš Janković, koji je objavio stotinak knjiga, jedan je od suosnivača Adligata i drugovao je sa Danilom Kišom i mnogim drugim značajnim stvaraocima.

U tom krugu prijatelja nalazi se i Božo Koprivica, istaknuti dramaturg čiji je stvaralački put vezan za Jugoslovensko dramsko pozorište, Narodno pozorište, Bitef teatar, Zvezdara teatar, Kraljevsko pozorište „Zetski dom“, Crnogorsko narodno pozorište i festival „Grad teatar“ u Budvi. Posebno mjesto među dragocjenim poznanstvima zauzima i princeza Jelisaveta, sa kojom je godinama njegovala iskreno prijateljstvo.

Posebno pamti susrete sa književnicima Miodragom Bulatovićem, Rajom Nogom i Matijom Bećkovićem, od kojih je dobijala knjige sa posvetama, ali i brojnim ruskim piscima čija su joj djela stizala kao dragocjeni pokloni. Među uspomenama koje posebno čuva nalazi se i čuvena slika „Puž“, poklon samog autora Tapija.

No, ako postoji osobina koja najbolje opisuje Veru Kovačević, onda je to spremnost da pomogne drugome. Tokom boravka u Institutu Igalo upoznala je grupu ranjenika sa ratišta i organizovala im druženje, hranu i pomoć, a kasnije je sa svojim sinovima pripremila pakete hrane i garderobe za stanovništvo pogođeno ratnim stradanjima.

– Ponosna sam na svoju djecu i njihovu empatiju. Vjerujem da čovjek najviše vrijedi onoliko koliko je spreman da pomogne drugima – kaže ona.

Dodatnu snagu i radost danas joj donose njena uspješna djeca i unučad, čijim se dostignućima iskreno raduje. Upravo u porodičnom krugu pronalazi najveću sreću i potvrdu životnih vrijednosti koje je cijelog života njegovala.

Penzionerske dane provodi između Trebinja, Herceg Novog, Bijelog Polja i Beograda, gdje joj žive djeca sa svojim porodicama. Iako u svakom od tih gradova nalazi razlog za radost i lijepe trenutke, Bijelo Polje zauzima posebno mjesto u njenom srcu.

– Svuda mi je lijepo, ali mi je u Bijelom Polju najljepše. To je moj grad koji nosim u srcu gdje god da idem. U Bijelom Polju sam ona prava Bjelopoljka koja uživa sa svojim prijateljima i divnim komšijama, koje neizmijerno poštujem i volim – kaže Vera.

Sa posebnim ponosom govori o svojoj porodici, koju smatra najvećim životnim blagoslovom.

– Kruna mog života su moja četiri sina, desetoro unučadi i praunuk Vidak, koji je nedavno stigao u našu porodicu. Tako sam dočekala da budem majka, baka i prabaka. Na svemu što sam postigla zahvalna sam Bogu, ali i svojoj majci, koja je uvijek bila uz mene, štitila me i pomagala mi da postanem ono što jesam – ističe ona.

Ipak, ma koliko daleko stigla i koliko ljudi upoznala, zavičaj nikada nije napustila. Podjednako je uživala u ljepotama i susretima koje su joj donosili Beograd, Bijelo Polje, Herceg Novi i Trebinje, ali je Bijelo Polje uvijek ostajalo njena najsnažnija emocionalna adresa.

Najbolji dokaz za to jeste podatak da je Vera Kovačević jedina osoba koja je prisustvovala svim dosadašnjim Ratkovićevim večerima poezije – čak 55 puta zaredom. Takva odanost kulturi, poeziji i rodnom gradu rijetko se sreće. Upravo zbog te izuzetne vjernosti Ratkovićevim večerima poezije i nesebičnogdoprinosa kulturnom životu Bijelog Polja, predsjednik Opštine Petar Smolović uručio joj je specijalnu Povelju kao znak zahvalnosti i poštovanja.

Zato Vera i danas sa istim uzbuđenjem očekuje novo okupljanje pjesnika i ljubitelja pisane riječi, uvjerena da će i na 56. Ratkovićevim večerima poezije ponovo osjetiti ono što je prati čitavog života – snažnu i neraskidivu vezu sa Bijelim Poljem.