Šećerna bolest se ubraja među najčešće poremećaje iz grupe bolesti žlijezda s unutrašnjim lučenjem. Uzrokovana je neodgovarajućom funkcijom gušterače, hroničnog je tipa i zahvata više organa.
Iako primarno ne zahvata područje usne duplje, dovodi do komplikacija koje uzrokuju promjene u ustima. Važno je napomenuti da šećerna bolest ne izaziva neke specifične promjene ako je pod kontrolom. Drugim riječima, promjene se javljaju samo ukoliko se radi o nekontrolisanoj bolesti. Promjene u usnoj duplji uzrokovane šećernom bolešću očitavaju se u promjenama na krvnim sudovima, u pluvačnim žlijezdama i na sluznici.
Takođe su uočene promjene u sastavu pljuvačke, kao i sklonost gljivičnim infekcijama. Nekontrolisanu šećernu bolest prate slatki zadah ili zadah mirisa acetona; relativno brz gubitak zubnog grebena; suvoća usta ili kserostomija i osjećaj pečenja u ustima ili stomatopiroza (najčešći simptomi); upaljena, crvena sluznica sklona povredama; infekcije; crveno, često otečeno zubno meso; slabljenje potpornog aparata zuba s mogućim parodontalnim apscesima (gnojna upala).
Nešto više o najčešćim promjenama
Kserostomija, ili osećaj suvoće u ustima, usko je povezana s pomanjkanjem pljuvačke. Hronična je, a nastaje usljed nedovoljne stimulacije aktivnosti pluvačnih žlijezda. Upravo je šećerna bolest jedan od mogućih uzroka koji dovodi do smanjenja količine izlučene pljuvačke i svih zaštitnih faktora u njoj.
Na taj način se gubi zaštitna baktericidna (protiv bakterija) uloga pljuvačke u usnoj duplji pa se kao posljedica javlja povećana sklonost infekcijama. Kod oboljelih od šećerne bolesti povećana je i gustina pljuvačke, a time i koncentracija enzima. Povećana enzimatska aktivnost ima za posljedicu acidozu (povećanu kiselost) koja pogoduje razvoju karijesa i gljivičnih infekcija.
Dakle, kserostomiju karakterišu suvoća i ljepljenje usana, podložnost infekcijama i upalama, otežano gutanje i govor, neugodan slatkasti miris ili miris acetona iz usne duplje (foetor), izostanak baktericidnog djelovanja pljuvačke i smanjenje njenog učinka ispiranja, što stvara podlogu za razvoj karijesa, jer se na taj način smanjuje i mogućnost samočišćenja.
Kserostomija predstavlja i važan faktor u razvoju i jačini stomatopiroze tj. osjećaja pečenja u usnoj duplji koji je najviše izražen na jeziku, ali zahvata i ostatak oralne sluznice. U slučaju šećerne bolesti, stomatopiroza je hronična pojava koju uzrokuje relativno slaba prokrvljenost tkiva usljed promjena na krvnim sudovima i poremećaj senzoričke funkcije zbog neuropatije.
Naime, kod oboljelih od šećerne bolesti, dolazi do suženja lumena krvnih sudova, što uzrokuje smanjenje protoka krvi, nagomilavanje štetnih materija u zidovima kapilara, nastajanje edema oko krvnog suda, kapilarnog krvarenja i formiranja mikroorganizama. Usljed potpunog začepljenja krvnih sudova dolazi do propadanja papila na jeziku koji postaje crven, otečen i bez tonusa.
Neuropatija u oboljelih od šećerne bolesti postupno može dovesti do utrnulosti oralne sluznice, a daljnjim napredovanjem bolesti može doći i do gubitka osjećaja na jeziku, ali i u drugim područjima oralne sluznice. Treba pomenuti i sklonost oboljelih od šećerne bolesti infekcijama, pri čemu se prvenstveno misli na gljivične infekcije uzrokovane gljivicama iz roda candida – tzv. kandidijaza. Oralna kandidijaza javlja se u obliku bijelih naslaga koje se lako odstranjuju sa sluznice, ali lagano krvare.
Najčešće zahvata jezik, zatim meko nepce i sluznicu obraza, a može se proširiti i na uglove usana. Terapija se sprovodi antimikoticima, najčešće u obliku gela, kapi ili tableta. Usljed promjene u količini i sastavu pljuvačke (manja količina pljuvačke povećane gustine), oboljeli od šećerne bolesti pokazuju sklonost pojačanom stvaranju plaka i zubnog kamenca, što stvara podlogu za razvoj karijesa i raznih parodontalnih oboljenja.
Parodontne lezije (oštećenja potpornog tkiva zuba, stvaranje dubokih parodontalnih džepova) u njih su jače izražene, prognoza je teža, a tok bolesti brži (progresivan). Uočena je i pojačana pomičnost zuba, a sklonost infekcijama manifestuje se nastankom parodontalnih apscesa.
Progresijom parodontoze dolazi do pojačanog gubitka zubnog grebena. Terapija se sastoji u uklanjanju mekih i tvrdih zubnih naslaga, dok teži slučajevi s izrazito dubokim parodontalnim džepovima, kao i apscesi parodonta mogu zahtijevati i hiruršku terapiju u kombinaciji s odgovarajućom antibiotskom terapijom.
Iz svega možemo zaključiti da šećerna bolest na neki način ubrzava gubitak zuba, tako da su i protetska zbrinjavanja kod oboljelih češća. S obzirom da je sluznica oboljelih od šećerne bolesti usljed smanjenog protoka krvi manje otporna na biomehanička opterećenja, često se javljaju teškoće.
Naročito su izražene prilikom izrade totalne proteze gdje se traži gotovo savršen otisak kao i u svim ostalim fazama izrade protetskog rada koji treba biti izrađen s najvećom mogućom mjerom preciznosti, jer je tolerancija oboljelih od šećerne bolesti puno manja u odnosu na ostale. U tom slučaju, jedna od mogućnosti je i oblaganje baze proteze tzv. “mekim akrilatom”.
Češće kod stomatologa
Zbog parodontoloških i drugih oralnih komplikacija, oboleli od šećerne bolesti bi posebnu pažnju trebali posvetiti održavanju besprjekorne oralne higijene.
Obzirom da su kod njih uslovi u usnoj duplji takvi da ubrzavaju stvaranje plaka (meke naslage na zubima) i zubnog kamenca (tvrde naslage na zubima), javlja se potreba za češćim posjetama stomatologu, barem jednom u tri meseca, kako bi se uspostavila normalna higijena usta.
Uzimajući u obzir da šećerna bolest izaziva specifične promjene na zubima i u usnoj duplji, oboljeli bi svakako trebali upozoriti stomatologa na svoju bolest kako bi se i on mogao unaprijed postaviti u skladu sa specifičnostima oboljenja, što u krajnjem slučaju omogućava bolju i kvalitetniju terapiju.
