Piše: Aleksandrija Ajduković
Ovo je jedan dirljiv i malo eksploatisan fenomen. Zlatni zubi kod romske populacije. Na osnovu odgovora koje smo dobili od fotografisanih ljudi, ponosnih vlasnika zlatnih (i srebrnih) zuba, može se zaključiti da je popularnost ove pojave bila u zenitu pre četrdesetak godina. U većini slučajeva je bila inicijacija prije udaje/ženidbe ili kao svadbeni poklon. Zlatni zubi podrazumijevani su kao superiorno sredstvo u osvajanju potencijalnih bračnih partnera.
Svjedoci smo i istorijskih novih zuba Šejna Megovana. I on je nakon sve muke kroz koje je prošao odlučio da stavi zlatni zub.
Mi smo obišli naselja Mali Leskovac, Vuk Vrčević, Čamdžijsku ulicu na Banovom brdu, buvljak u Pančevu i na Novom Beogradu u potrazi za pričama iza tih svetlucavih zlatnih ukrasa u ustima.
Prema riječima stomatologa Save Lazića, zlato se u stomatološkoj praksi pokazalo kao jedan od najboljih materijala. Zlato je sa biološkog stanovišta gotovo najbolji materijal. Njegov potencijal je vjerovatno takav da odbija naslage, plak, koje se na zlatnoj podlozi teško prihvataju. Zlato je u stomatologiji apsolutno prihvatljivo, osim njegovog estetskog dijela. Međutim i tu se stavovi i moda mijenjaju. Nije isključivo da će zlato biti lijepo u okviru nekih pirsinga. Sada se već pojavljuju neki ukrasi, neki zlatni detalji koji se već primjenjuju u stomatologiji.
Zlato ima jednu negativnu osobinu, a to je žut metalni izgled koji je u nekom vremenu, 60-tih, 70-tih godina bio izraz, da tako kažem, primitivizma i estetski neprihvatljiv pa je zlato u stomatologiji gotovo postepeno iščezlo u svom vidljivom dijelu. Ostalo je, zadržalo se u konzervativi kao zlatni inleji, međutim obzirom na cijenu zlata, cijenu izrade, taj oblik rada je gotovo potpuno napušten. Povremeno se pojavljivao dok je bila zdravstvena zaštita u okviru obaveznog zdravstvenog osiguranja i dok se se zlato moglo dobijati jer su zdravstvene ustanove dobijale određenu količinu zlata. Međutim, danas je to gotovo nemoguće. Danas su stare tehnologije napuštene, livenje i obrada zlata, posebno zlatnog lima koji se više uopšte ne upotrebljava. Postojala su tri oblika zlata: zlatni lim, zlatni lev i zlatni lem. Danas se rade isključivo jednokomadni odlivi i radi se u kombinaciji s keramikom, ali to su posebne legure koje imaju takav indeks širenja koji je podnošljiv za keramiku. Cijena je prilično velika tako da se gotovo rijetko danas upotrebljavaju u praksi.
Savo je kao stomatolog radio 25 godina u ambulanti u Belišću koja je pripadala Domu zdravlja u Valpovu. Tu ima jedno zanimljivo zapažanje:
– Dok sam radio u Belišću krajem 60tih početkom 70tih godina, u Belišću i u susjednom selu Bistrincima, živela je jedna kolonija Roma koja se preselila iz Baranje u Belišće koji su se sačuvali jer su za vreme NDH bili državljani Mađarske. Mađarska je imala drugi jedan stav. Horti (Mikloš Horti) je sačuvao Rome. Svi Romi sa druge strane, u tadašnjoj Hrvatskoj su bili odvedeni u logore, osim jedne grupe Roma koja je imala katoličku vjeroispovest i koja se zadržala i u biološkom smislu nisu uništeni. Eto, ta grupa Roma, prema kojoj sam ja bio sklon, je dolazila kod mene. Oni su bili sirotinja i nisu tražili zlato.
– Imam još jedno iskustvo koje nije potvrđeno nekim opsežnijim istraživačkim radom. Naime, primjetio sam da su molari, većina molara, kutnjaka donjih, kod Roma – trokorjeni. Ja to nisam nikada objavio. Poznato je recimo da morfološki donji kutnjaci imaju dva korjena, a tri kanala. Znači oni su formirani morfološki kao dvokorjeni zubi. Kod Roma sam nailazio na dobro formirane mezijalne ili prednje kanale oformljene u obliku tri korjena. Poznato je u morfologiji da gornji molari imaju tri korjena, osmica-nepravilna, ona nekada ima i više, nekad samo jedan, ali prva dva molara gotovo obavezno imaju tri korjena, a dolje samo dva. Međutim kod Roma sam sretao to da imaju tri dobro formirana korjena kod donjih molara. Eto, to je hipoteza koja bi mogla dalje da to neko dalje istražuje i da li je to samo svojstveno grupi Roma tih baranjskih koja je bila u Belišću ili šire.
