Piše: Dr Nikola Bakiš
Zahvalni smo što živimo u vremenu kada postoji mogućnost da bezbolno izvadimo zub ili zamijenimo čitave vilice, nasuprot onom kada su „brice“ bile i zubari i vadili zube kako su znali i umijeli.
Naši preci nisu imali luksuz anestezije i prolazili su kroz agoniju dok su rješavali ionako bolan problem. Zastrašujuće je pomisliti da su brice takođe izvodili i manje hirurške zahvate, pa i rješavali probleme sa hipertenzijom puštanjem krvi na barberskoj stolici.
Danas, u stomatološkoj ordinaciji ne sjedimo u lokvi krvi sa krvavim zavojima, pa možemo reći da smo dosta napredovali na tom polju. Nekadašnje stomatološke intervencije su više bile nalik masakru nego nekoj zdravstvenoj pomoći.
Danas se redovnim kontrolama spase do 95 odsto zuba, a do nedavno su zubi sa upalom živaca, na primer, vađeni na veoma surove načine, dok je danas za to potrebna samo rutinska inervencija. Nekada nisu postojale mogućnosti da se kanal zuba očisti, ispuni i zatvori. Sve se rašavalo surovim vađenjem „naživo“.
Najstariji podaci o stomatologiji, primitivnoj, potiču iz egipatskih papirusa za koje se smatra da su nastali oko trećeg milenijuma prije nove ere. Iz njih smo saznali da je postojala posebna grana medicine koja se bavila problemima zuba. Praksa zubne medicine je bila regulisana zakonom, a na Ebersovom papirusu nastalom nekoliko vijekova kasnije se prvi put spominju neke bolesti zuba, uzroci i načini liječenja zubobolje.
U vrijeme Maja, Inka i Asteka dobri ljekari su bili oni mudraci, stari i iskusni, koji su samo posmatranjem bolesnog mogli da postave dijagnozu, a morali su da budu i odlični poznavaoci biljaka, kora, cvijeća i minerala. Recimo da im je čitav život bio današnji stomatološki fakultet. Taj mudrac je morao imati i mirnu ruku i morao je poznavati hirurgiju za potrebe vađenja zuba.
Udaljena mjesta po svijetu bez ljekara su bili snalažljiva i ljudi su tretirali zubobolju kako su umijeli. Od jakih alkoholnih pića do užarenih žica. Majke su vadile djeci bolesne zube pomoću omče i konca. To je tradicija koja je i dalje zastupljena pri vađenju mlječnih zuba.
Tako su vam bake mogle reći da se užarenom iglom ubijao bolestan živac i da su bolovi bili nesnosni.
Još dalje u prošlosti, saznali su da zub ne smije ostati rasparčan u desnima (ne pitajte kako su saznali), pa su taj problem rešavali po principu „bolje sprečiti nego lečiti“ tako što su uklanjali desni iznad zuba kako bi zub počeo da se klima. Tada je jedna osoba držala glavu bolesniku a drugi, takoznavi, lekar, je vukao. Jedan sasvim običan stomatološki zahvat. Da bude još zanimljivije, ljekovi koji su se posle davali bili su jako neprijatni, a ponekad se u rana palila usijanim gvožđem.
Ako ste vjerovali da je vaš zubar grub, počnite da vjerujte da nije tako. 
Takođe, dugo je bilo rasprostranjeno mišljenje da su crvi uzrok zubobolje. Neki lažni svjedoci su čak i viđali crve kako izlaze iz zuba. Po tome vidimo da je zdravlje zuba bilo važno i kada su uslovi za liječenje bili nepostojeći. Svi znamo koliko zub može da boli.
Kroz vijekove, sve što su mogli uraditi, a da bude nalik stomatološkoj intervenciji je bilo vađenje zuba i skidanje kamenca. One brice su kasnije bile zamijenjeni nadrilekarima po vašarima ali i kovačima. Tada su se zubi vadili naživo, a glasna muzika je ublažavala bolne krike.
A tehnike koje su se pojavile početkom 20. vijeka su uključivale u davanje lijeka kroz uvo, puštanje krvi iz vene da otekne bol, pa čak i polivanje zuba kiselinom da bi se raspao i prestao da boli zauvijek.
