Piše: Dr Ričard Basd, objavljeno u časopisu Cone Beam
SIDNEJ – Danas će većina pojam forenzičke stomatologije prvenstveno povezati s identifikacijom osobe i analizom ugriza. Ova područja zaista i čine glavni dio posla odontologa. Međutim, postoje i drugi aspekti ove discipline, koji su jednako bitni iako su možda manje poznati. To su, između ostalog, analiza kranio-facijalne traume, procjena starosti živih ili preminulih osoba, stomatološke manifestacije zlostavljanja djece, istrage nesavjesne stomatološke prakse, kao i prevare sa stomatološkim zdravstvenim osiguranjem.
Forenzička odontologija je sastavni dio sudske medicine. To podrazumijeva odgovornost forenzičkog odontologa u vezi sa zahtjevanim obrazovanjem, kvalifikacijama i kontinuiranom obukom. Sudovi i druge institucije sada nalažu da pružamo istragu utemeljenu na dokazima na kojima možemo zasnivati naše nalaze i zaključke. Pored poznavanja prava, nužno je i znanje iz oblasti ljudske anatomije i odnosa građe ljudskog tijela sa obrascima i tumačenjem povreda.
Takođe je potrebno poznavanje obrazaca ugriza nastalih usljed napada, traume i seksualnog zlostavljanja, kao i manifestacija povreda pri zlostavljanju dece, uz vladanje tehnikama procjene u slučajevima kada je uzrast osobe nepoznat. Konačno, neophodno je i znanje o metodama, principima i postupcima identifikacije, kao i poznavanje procedura i protokola u slučajevima masovnih stradanja, etičkih pitanja u vezi sa istragom i manipulacijom tijelima pokojnika, te razumevanje pitanja ljudskih prava, pitanja povezanih sa istragom ratnih zločina.
Sve navedeno podrazumijeva temeljno poznavanje kraniofacijalne anatomije, stomatološke anatomije, procesa razvoja denticije i skeleta, kao i kompetencije u tumačenju povreda, i vladanje pravilima pisanja izvještaja o vještačenju u oblasti sudske medicine. Isto tako je važno dobro razumijevanje zakona koji se odnose na stomatološku praksu, istražno-sudski i krivično-pravosudni sistem. S obzirom na to da se predmeti forenzičke odontologije uglavnom odnose na identifikaciju nepoznatih preminulih osoba, većina razmatranja u ovom članku fokusiraće se baš na to.
Odavanje počasti preminulima jedno je od osnovnih pravila u svim društvima. Stepen ukazivanja pažnje preminulima u okviru društva varira širom sveta, ali u suštini svaki pojedinac se nada da će se njegovi ili njeni ostaci tretirati s poštovanjem nakon smrti. Ovo poštovanje prema mrtvima uključuje u mnogim društvima identifikaciju pokojnika, tako da rođaci i prijatelji mogu posmrtne ostatke sahraniti i propratiti odgovarajućom ceremonijom, odnosno, posjetiti mjesto počinka kada to požele. Dakle, važno je shvatanje identifikacije pojedinca u gotovo svim zajednicama, a organi vlasti mogu preduzimati veoma obuhvatne mjere kojima obezbjeđuju da preminuli ne budu sahranjeni u neobilježene grobnice, odnosno. kremirani kao bezimene osobe.
Anonimno sahranjivanje protivno je svim poznatim religijskim, kulturnim i etičkim ubeđenjima i podrazumijeva da je život osobe koje se neće sjećati i koju neće ožaliti zaista život bez konačnice. Vilijam Gledston, premijer Britanije iz sredine XIX vijeka, ovo osjećanje je sažeo bolje od drugih kada je rekao: “Pokaži mi način na koji narod brine za svoje mrtve, a ja ću s matematičkom preciznošću odmjeriti milost i nemilost tih ljudi, njihovu odanost visokim idealima i njihovo poštovanje zakona zemlje.”
Hal Halenštajn, vrhovni isljednik države Viktorija u Australiji s mandatom u periodu od 1986. do 1994, imao je takođe čvrst stav o važnosti identifikacije ljudi, sročen sledećom izrekom: “Obilježje naše civilizacije je da smatramo uvredom, poniženjem, skidanjem naše odgovornosti, ako bismo dozvolili da osoba živi među nama, a da umre i bude sahranjena kao bezimena”. U stvari, značaj identifikacije preminulog sadržan je u Zakonu o isleđivanju države Viktorija iz 2008. (Odjeljak 67), u kojem se navodi da „isljednik koji istražuje smrt mora utvrditi, ako je moguće, identitet preminulog, uzrok smrti, kao i okolnosti u kojima je smrt nastupila”.
Pozitivna identifikacija pokojnika ne samo da zadovoljava obevezu za obezbeđenjem istinitosti, već rješava i mnoga pravna pitanja koja se tiču smrti pojedinca, kao što su nasljedstvo i životno osiguranje. Ako preminuli ostane neidentifikovan, onda on tehnički neće biti proglašen mrtvim dugi niz godina, stvarajući na taj način dodatan stres i probleme članovima porodice, koji ne samo da nisu u stanju da sahrane svoje voljene, već se mogu suočiti i s finansijskim tečkoćama.
Identifikacija pokojnika, a u određenim slučajevima i žive osobe, ostvaruje se kroz različite naučne i ponekad nenaučne metode. Stručnjaci iz oblasti forenzike, sudske medicine, službena lica iz službi za sprovođenje zakona i istražne sudije primjenjuju svoje posebne vještine pri identifikaciji da bi došli do odgovora. Najčešće korišćen metod identifikacije pokojnika u svim pravnim sistemima nesumnjivo je vizuelno prepoznavanje od strane rođaka ili bliskog prijatelja. Postoji dugotrajna rasprava koja se odnosi na vjerodostojnost ove metode, s obzirom na sklonost ka pogrešnoj procjeni koja je dobro dokumentovana, posebno u slučajevima masovnih stradanja i u situacijama u kojima je pokojnik pretrpio traumu lica. Sa stanovišta sudske medicine i uopšte s naučnog stanovišta, vizuelno prepoznavanje nije dokaz identiteta, već se smatra samo paušalnom procjenom.
